Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/stories-from-the-inside

Marketing

Veseo...



Miris toplog čaja s cimetom, tek pečeni čokoladni i od vanilije kolači s voćnim punjenjem, leptirići u trbuhu, a ljuta i tužna istrošena cipela skliskim asfaltom ponosno korača. Blijede traperice poderane su na koljenima.

Ništa nije kako treba.

Na njegovim je znojnim leđima uplakana Marija koja ispod crnog križa sina svoga u svijet gleda. Njezin tužni pogled, njezine suze, za ljubav one tumače, dok njegovi mišići nakaradno izobličuju lice. Odjekuje zapomaganje i preklinjane, luđački smijeh i crvene oči, plač se ne čuje od pjevanja himne s pola progutanih riječi, riječi pune emocija koje kroz pokvarene zube iz trulog grla izlaze i smisao u kišnoj noći gube. Nitko osim njih i Boga ne čuje.
Prljavim, blatnim, crnim čizmama i od mulja zamazanim bijelim vezicama kosti mu lome nemilosrdno. Lome svaku njegovu koščicu, jer on je drugačiji, smeta im. Kroz mokre i hladne, upišane i smrdljive kutke mračnoga svijeta vuku ga, režući dugim nožem kojeg iz ratnih dana još čuvaju. Nož u kojem svaki sat vlastiti odraz gledaju, ljubeći ga. Nož iz lažnih dana koje su sakriveni proveli dok su meci razvaljivali lubanje njihovih prijatelja, na ratu satkanom od laži bitke vodili su i lažnom Bogu molili i zaklinjali se.

Od čega je ovaj drugačiji? Što je u njegovoj toploj šarenoj utrobi? Što ga pokreće? Što je drugačije? Dva poremećena i davno umrla, zaostala uma, u kožnim jaknama s početka devedesetih i smrdljivim trapericama, pitaju se, dok ga vuku kroz blato puno razbijena stakla i udaraju šakama. Bodre se, u prsa udaraju, krunicu ljube i u tamno nebo gledaju, možda oprost tražeći. Sitna i posljednja kiša o sjajnu glavu odbija se, klizeći niz ožiljak, do vrata i zlatnog križa i tamo nestajući.
Što sam ja skrivio, pita se, gledajući si slomljene plavo krvave zglobove, zavezane razderanom i jeftinom bodljikavom žicom, duboko u njegovim venama. Žicom koju su nemoćnom susjedu ukrali, pljujući mu u debele naočale. Slijeva mu se gusta crvena, kišom razrijeđena, krv niz bradu, niz obrijano lice te pljuje on krv svoju, istu kao njihovu. Ista krv tijelima im kola. Nožem mu ruju utrobu, kao bijesni psi svoj plijen proždiru, vičući u lice, um na samrti mu truju, šakama lubanju lome, a mokrim barjakom lica brišu, jer oni se na koljenima mole i vole.

Kiša ne misli stati.

Rasporenu mu utrobu puni, čisteći ga, krv s hladnog kamenja ispire, tjerajući ju u ledenu zemlju, koja sve bez predumišljaja prima i trpi od kada je ljudskog roda. Tetoviranom, punom ožiljaka nabildanom, egoističnom rukom još toplo pulsirajuće srce drži, stišćući ga, zarivajući prljave nokte i svojim luđačkim očima, krvavim i zlim u oči drugačijeg gleda. Kako ih život napušta on ih opsesivno promatra gutajući svoju slinu koja kaplje, kaplje po srcu, ali kiša otrov s nevina srca ispire. Razmaknut prsni koš, na silu je razderan, smrad, hladni organi i nož u blatu. U blatu pored mrtvog tijela.
Kiša ne prestaje, sijevanje se pridružuje orkestru.

Na njegovom su rastrganom tijelu, iživljavaju se jer tužni su i ljuti, tresući sivo mrtvilo, koje do prije sat vremena u parku, ispod treperećeg gradskog žutog svjetla, ispod crvenog kišobrana, nekoga je uz glazbu čekalo. Udaraju glavom o kamen dok nije lubanja pukla, dok komadići mozga, koji su prije sat vremena u parku razmišljali, svoju glazbu u bespućima mašte stvarali, oni nisu stali dok ne vide dokaze. Razbijeni bijeli zubi, izvučen modro plavi jezik koji do prije sat vremena kolače je kušao, jer njegova srodna duša kolače od čokolade naprosto obožava i život bi za njih dala. Kao i on. Usne koje su ljubile, sad su razderane i nijeme i nisu napućene, slomljene ruke koje držale su se isprepletene u ljubavi, a srce koje je za sve kucalo i krv pumpalo, sada prazno pored sjajnog, od kiše ispranog noža, spokojno leži.

Beživotne u davno umrle oči gledaju.
Crkva zvoni, glasno zvono udara, krvave i slane ruke dižu, spajaju i mole se, ali još ruku sada se diže. Pucketanje kostiju ne čuju se od glasne crkve, teški kapci tako se lako bude. Amen, hvala Ti i njegov predivni masivni nož, suvenir iz starih dana iluzije, duboko u njegovu utrobu zariven je. Suze se u očima bude, bol se u njegovu mozgu rađa, plinovi iz rasporenih crijeva šire se u ovu burnu noć. Krvavo, mekano meso gdje nekada bijeli zubi isticali su se i mrtvi zadah na njegovom je obrazu, hladan i beživotan dah osjeća na svom ožiljku, guta slinu i truje se. Siva ruka, bez kapi krvi, modro tamni zglob, slomljeni nokti i narukvica od oštre hrđave bodljikave žice, koja je duboko u veni, nož polako i snažno vuče prema vratu, kroz pucketajući prsni koš. Alkohol, kajanje i tuga, pomiješan s lažima i zlom. Kapljica kiše, posljednja kapljica kiše i Marija plače, suze lije, miris mokraće i povraćanja i brzim mrtvačkim potezom ćelava glava, uz fontanu crne rijetke krvi i grom, kao vrela čahura pada na gnjecavi čokoladni kolač za koji se umire.

Sunce je uvijek nakon kiše. Vrelo je, miris smrti i fermentiranog voća, jeftine hrane s benzinske crpke, jutarnja rosa i jutarnji poziv na misu i molitvu, a sirene u daljini bude pijanoga iz vlastitog izmeta. On je na koljenima, jer u glavi mu se vrti, polako ustaje, rasteže se i hladni mrtvački znoj oblije mu proćelavu izrezanu glavu, punu masnica. Želudac mu se diže, podriguje i plače dok gleda u križ na bijelim leđima. U raspelo s razapetim tetoviranim mladićem, plave kose i plavih očiju, tetovažu koja se na jutarnjoj duzi sjaji, smiješeći se.


Post je objavljen 10.12.2013. u 12:55 sati.