Marketing
Na vrhu je gužva
Prošle godine u ovo vrijeme bilo je dosta snijega- pristojna, adekvatna količina. Što se tiče cijele prošle zime, na kraju sam, ako se dobro sjećam i službeno objavio da je bila dovoljno snježna :-) Žao mi je što su slike s mobitela ispale loše, vrijeme je bilo nekako sivo, trebalo je nešto valjda podesiti u opcijama :-P
Ovako to sad izgleda
A ovo je podsjetnik od lani kako bi trebalo izgledati da bi bilo dobro.
Podsjetnik na prošlomjesečni orkanski vjetar
A sada je to drugačije, niti navrh gore Ivanščice ništa. Mislim snijega nema ali ima svakojakih cirkusa ;-)
Dobro, ja sam si sam kriv, bila je nedjelja- u planini dan za sve moguće svjetovne tragaoce, razne izletnike i lovce… ko mi je kriv da sam išao makar u subotu sigurno ne bi zapao u toliko mnoštvo. Nadalje ko mi je kriv, nisam morao baš u dom na vrhu Ivanščice ali prohtjelo mi se Velebitskog crnog piva i kuhanog crnog vina i tako to, jedno na drugo se nadovezalo i na kraju je to ispao jedan čudan posjet planini :-P
Ništa od toga cirkusa neće se vidjeti na slikama jer nemam naviku slikati ljude, tako da ćete barem vi štovano čitateljstvo biti (slikom) pošteđeni gužve na vrhu.
Početak je bio obećavajući sa izlaskom sunca iza planinskog zaseoka. Jedna jako dobra stvar koja se na kraju izrodila iz toga svega je baš u vezi tog zaseoka. Na povratku kad sam opet tu prolazio palo mi je na pamet da bi bilo odlično kad bi se moglo to mjesto kupiti i osnovati komunu poluzatvorenog tipa (zatvorenu u smislu beskompromisnog njegovanja specifičnih vrijednosti, a otvorenu u smislu dobrosusjedskih odnosa sa svima koji joj ne ugrožavaju egzistenciju te suradnje s izvanjskim svijetom i eventualnim drugim komunama) Iako je danas možda to većini još prilično čudna vizija za očekivati je da će se društvo u vremenu koje je pred nama razvijati u smjeru da će takve komune imati sve više smisla.
Ali dobro, dosta o tome, to su samo neke moje male usputne primjedbe koje ne kanim dalje raspredati. Da želim o politici, pisao bi o politici, a ne želim se deprimirati :-P
Ovdje se barem donekle vidi nekoliko kuća koje čine jezgru zaselka pa se može steći dojam izoliranosti.
Što se tiče planine prilično se populariziralo to neko rekreativno pseudo-sportsko kretanje, mountain jogging, recimo da ću to nazvati tako :-D
Dok je to preokupacija sjevernih susjeda, sa naše južne zagorske strane motivacije su drugačije. A kakve? Pa dovoljno je reći da me, već visoko u planini kod izlaska sa našeg šumskog puta na planinsku cestu (Prigorec-vrh Ivanščice) prestigla kolona većinom neregistriranih vozila, nabrijane lade nive, jedan terenac s bizarno predimenzioniranim gumama, par pick-up-ova (u jednom se čak otraga u „trugi“ vozio lik s karabinom u rukama, dakle sa sklopljenim oružjem bez futrole… interesantno- i prilično sam siguran- nepropisno :-) i još barem tri obična automobila. Lovačka posla.
Otkako je šumarija popravila šumsku magistralu mnogi uživaju u luksuzu obijesne vožnje. Otišli su prema gudurama u nižim zapadnom dijelu planine.
Nije prošlo dvadesetak minuta, ja sam se već uspinjao dalje svojim putem prema vrhu planine, (sa masom planinskih trkača koji su zujali oko mene) i usput sam osluškivao pucnjavu koja je dopirala dolje iz dubine iz gudura. Nisu bila dva tri hitca kako bi se i moglo očekivati za lov nego je bila riječ o vatrenih nekoliko minuta „borbe“, nije ih valjda napalo krdo pobješnjelih gorila!?
No i na vrhu kako sam već spomenuo bilo je prilično svijeta, pored doma privezan pas od sorte nekakvih bull terijera, začudo pas je imao brnjicu. Isprva sam dvoumio da li ući u dom u tu gužvu ili tek malo sjesti vani na klupu, popiti čaja iz termosice i poći dalje. Međutim predugo sam promatrao velikoga psa, učinilo mi se da je zato postao uznemiren, stoga sam riješio ipak ući, da ga ne uznemiravam.
Kad sam si konačno pribavio svoje Velebitsko pivce neko vrijeme sam posjedio na stolcu pored kamina, dok mi se poviše na prečki sušio prsluk. Nema mjesta za sjedenje za stolom.
Prisluškujem od ekipe izlaganje o neoprenskim ronilačkim odjelima… svestrani, renesansni ljudi zdravog aktivnog života… trkači, ronioci, rekreativci, ne znam da li su možda neki od njih i karijerni takmaci, ali primijetio sam da imaju bilježnicu u koju si pišu imena i vremena. Dok su ju ostavili na ormariću sa strane, škicnuo sam unutra, bez loše namjere, zapravo tražio sam domsku knjigu dojmova, a kad sam ju našao napisao sam jednu riječ: GUŽVA :-))Velebitsko mi je prijalo i dosta me okrijepilo, uostalom kao i kuhano vino nakon njega. Prvo za žeđ, drugo za toplinu. Unutrašnjost doma naravno nisam htio slikati.
Kad sam ostavio planinarski dom i krenuo prema vidikovcu, popularnoj „Piramidi“ na samom vrhu primijetio sam nešto čudno- to mjesto niti stotinjak metara udaljeno od doma, kao da je sasvim na drugom planetu, kao da nikoga osobito ne zanima pogled s vrha.
Da li možda neki niti ne znaju da je tamo? Razumio bi da je snježno i vjetrovito, razumio bi da su zaleđene željezne stepenice itd. ali izgleda da se većina zadovoljava radije boravkom u domu, a neki pak od žešćih trkača se gore jednostavno okrenu i počnu spust- i to ne pretjerujem, dok sam se ja lagano uspinjao pretekao me jedan trkač, suhonjav stariji čovjek, prije nego sam dosegnuo planinarski dom on se već počeo spuštati, isto trčećim korakom. Fascinantno!
Uglavnom zaštićen zimskom jaknom koju sam nosio u ruksaku (specijalno za tu namjenu) popeo sam se na Piramidu, gore je uvijek dosta vjetrovito.
Gore sam proboravio prilično dugo, neko vrijeme čak pjevajući, pogled danas nije bio osobit, inače za vrijeme bistrih zimskih dana odavde se lijepo vide Alpe. Cijelo vrijeme dok sam bio gore samo dvoje ljudi se prošetalo ispod, nitko drugi od silne svjetine nije se približio Piramidi.
Pogled dolje
Uzletište paraglajdova
Pasarićev dom
Poslije toga još malo na vidikovac Kiosk da vidim što se događa u Ivancu i Prigorcu.
Ništa.
Pogled na televizijski repetitor, da se smijem popesti tu gore, bi.
Na odlasku primjećujem da su drvene klupe obnovljene. Stavljene su nove planjke, očito zaštićene zelenkastim sredstvom protiv insekata i plijesni. Nije me dugo bilo na vrhu, od prošle zime, pa mi je sve to novo.
Na spustu dolje u nizinu opet me pretekla ona ista lovačka karavana! I njihov izlet je već završio, nadam se da nisu imali prevelike gubitke u okršaju sa divljom zvjeradi. Karavana predvođena ljubičastom ladom bez tablica čiji vozač je zamislio da vozi rally, velika je sreća da sam bio na djelu šumskog puta gdje sam se mogao skloniti u stranu. U prolazu sam samo primijetio da ih je unutra bilo nakrcano četiri- pet, a i ostala vozila su bila popunjena pa svim sjedištima. Znači ako računamo puta sedam osam auta, dolazimo do zaključna da naše šume uistinu obiluju raznom divljači, ako me razumijete ;-) Onoga što se vozio izvana u pick-up-u s karabinom u rukama, sad ga više nije bilo, jamačno pao u bitci… rip
Da, nisam spomenuo da sam ujutro nedugo nakon ulaska u šumu vidio dvije srne, ali vjerujem da nisu njih dohvatili lovci, to je bilo ipak dosta daleko.
Ha, ne znam čime zaključiti, sad kad sve rekapituliram ispada da i nije bio tako osrednji posjet planini, kako mi se isprva činilo, zapravo bilo je nekoliko interesantnih momenata.
Do daljnjeg više ne namjeravam ići na vrh Ivanščice- sad me više intrigiraju mistične planinske livade zapadnog dijela koje već godinama nisam posjetio. Mislim da će baš to biti destinacija kad padne prvi snijeg.
Živjeli!
Post je objavljen 09.12.2013. u 18:56 sati.