Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/backpack

Marketing

VRIJEME JE DA SE PROBUDIM IZ SNA

Posljednji dan na otoku probudio sam se kasnije nego obično. Bilo je sedam kada sam odlučio stati na noge. Cijelu je noć i veći dio ranog jutra kiša vani lijevala kao iz kabla, što mi je pomoglo da se napokon probudim kasnije od pet ili šest. Sivi su oblaci smanjili jačinu danjeg svijetla, a obilna je kiša rastjerala pijetlove pa se ni oni nisu jutros čuli. Izašavši van, vjetar je šibao jače nego bilo koji od prethodnih dana, more je bilo izrazito valovito, čak i u laguni, a vani na koraljnom grebenu su bili toliko veliki da bi možda iskusniji surferi mogli na njima i surfati. Ti valovi su sa sobom donijeli i mnogo morske trave koja je prekrila veći dio plaže, a ono što more nije uspijelo izbaciti na obalu, zadržalo je u sebi pa je puno morske trave i dalje plutalo po površini mora. Zbog valova je i razina mora bila iznenađujuće visoka i voda je dolazila gotovo do bungalova i restorana.
Otišao sam na internet ne bih li provjerio svoj večernji let za Auckland i dalje za Melbourne, te rezervirao smještaj u Melbourneu. S letovima je sve bilo u redu, ali na moje iznenađenje slobodnog smještaja u Melbourneu nije bilo. Isprva sam pomislio da je neka pogreška u rezervacijskom sustavu, ali kada mi potom ni desetak drugih rezervacijskih sustava nije davalo nikakvu slobodnu sobu ili krevet za subotu navečer u Melbourneu, jako sam se zabrinuo. Moguće je da se nešto događa u tom gradu kada je sve zauzeto. Nakom dva sata traženja, naposljetku sam rezervirao sobu u hotelu s tri zvijezdice u nekom mjestu trideset kilometara od Melbournea, a to "zadovoljstvo" stajalo me visokih šezdesetisedam eura po noćenju. I bez doručka. A s obzirom na udaljenost hotela, odlučio sam promijeniti malo planove i odmah unajmiti prvi dan auto na aerodromu u Melbourneu, umjesto da sam ga unajmio dva dana kasnije.
Ljut na sebe što sam toliko čekao sa slaganjem itinerera i rezervacijom smještaja u Australiji, vratio sam se u guesthouse, samo da bih vidio svoje stvari izbačene iz sobe na hodnik od strane žene koja je tamo povremeno radila. Kažem 'povremeno' jer je njen ured svakodnevno bio otvoren samo od deset do dvanaest ujutro, a ni tada je nisam vidio da išta radi. Bila je to valjda jedina lijena osoba koju sam upoznao na Rarotongu. Volio bih i ja imati dvosatno radno vrijeme.
Ljut jer je mogla pričekati s obzirom da sam zakasnio samo sat i dvadeset minuta, a guesthouse je uostalom bio potpuno prazan pa nije da su joj trebale slobodne sobe, pokupio sam svoje stvari i stavio ih u Stefanovu i Ifinu sobu, budući da su se ljubazno bili ponudili. Otišao sam na plažu gdje su se u međuvremenu i vjetar i valovi malo smirili, a sunce je izašlo. Nastavio sam s ritualom kupanja, sunčanja, druženja s Paulom Therouxom, ali i promatranja kite surfera kojima su malo uzburkanije more i vjetar išli na ruku. Bila ih je divota gledati dok su brzinski parali oceansku površinu, a ja sam shvatio da je to vrlo zanimljiv sport i da bih volio naučiti kitesurfati. Naravno da nije za to više bilo vremena na Rarotongi, ali negdje drugdje, neki drugi put...
Kako se približavala večer i vrijeme mog odlaska s Rarotonge, osjećao sam se sve tužnije. Možda sam isprva mislio da ću se, s obzirom na uobičajeni tempo mojih putovanja, dosađivati danima na plaži, na kraju sam mogao ostati još. I ostao bih. Promijenio bih datum avionske karte da mi nisu ostala samo još tri tjedna za ovo putovanje u koje moram utrpati i Australiju i Novi Zeland. Nedostajat će mi duge bijele pješčane plaže, tirkizno more, šarene ribice, ljudi koji su nevjerovatno dobroćudni pa u niti jednom trenutku nisam vidio da je netko na nekoga povisio glas, da je netko plakao, samo sam nailazio na ljubaznost i osmjeh od ljudi u trgovinama, kafićima i restorana do vozača onih razdrkanih japanskih autobusa. Nedostajat će mi simpatične 'polinezijske mame'. Možda bih volio da me netko na kraju pošalje u tri pičke materine da me napokon trgne i da se probudim iz ovog sna. Možda ću na kraju otkriti da nisam nikada ni otišao na otoke kapetana Cooka i da je sve ovo bio jedan dugi, ali lijepi san. Ako zaboravimo na pijetlove...

Post je objavljen 01.12.2013. u 21:49 sati.