"Koliko je ponekad teško biti hrčak samo hrčak može znati."
Dolazi opet to doba kad društvo glodavaca očekuje snijeg i zatvara se u svoje duplje nakon što potroši gomilu novaca na poklone za svoje bližnje. Grad je uređen baš u tom stilu i za tu prigodu. Hrčci se fasciniraju svakakvim svjetlucavim drangulijama i kupuju stvari koje ne trebaju ni njima samima, a ni onima kojima ih kupuju. Uz to ide i koja čašica (ili više njih) kuhanog vina.
Reklama koja je pred Đimijem poziva ljude na uranjeno kupovanje poklona. Na slici je veliki i debeli zamorac, krasan primjerak koji je kupio poklone za svoje bližnje mnogo ranije nego sam blagdan na koji se daruje bližnje. Đimiju nikad nije jasno koja je točno povezanost svih tih šarenih poklona i blagdana koji je zapravo religijski. Mislim, Đimi zna da je taj, navodno, religijski blagdan zapravo samo izlika da se kapitalistički hrčkovski mehanizam samo još malo jače pokrene. "Religijski" isto zvuči sumnjivo, ali kad znate da su razni elementi iz prevladavajuće religije u zemlji hrčaka zapravo ukradeni iz drugih religija, onda sve nekako dođe na svoje.
Na glavnom trgu u Hrčkogradu su postavili klizalište gdje se mali glodavci kližu i kliču. Postavljen je i šator u kojem možete nešto pojesti i popiti. Prikupljaju se kile i nisu samo hrčkovske kesice pune svačega. O, ne! Mnogi glodavci će biti baš poput zamorca s reklame. Samo što oni neće biti toliko sretni ni bogati. Nova meta za prodavanje kremica i čajeka za mršavljenje.
Đimi ne voli gužve. Đimi zapravo ne voli hrčke. Ljudi su mu puno više zanimljivi jer su nekako (koliko god to bilo teško) glupastiji od hrčaka. Imaju puno više iluzija u svojim životima pa Đimi može s njima raspravljati. Hrčci će se nekako izvući iz svojih problema, ali što će biti s ljudima? Ponekad se Đimi previše brine. Ljudi se, navodno, uvijek isto snađu nekako.
No, kako biti miran i sretan kad znaš da ima gladnih ljudi koji si ne mogu priuštiti nimalo od onoga što ti sam imaš?
Sistem kod hrčaka kao i kod ljudi funkcionira na taj način da zatomi suosjećanje prema bićima koja su zapravo ista kao i mi.
Pune se hrčkovske i ljudske glave sa svakakvim stvarima pa onda nekako postane lakše sebi racionalizirati da je gladan čovjek to zaslužio jer nije radio - što u biti znači: ne prihvatio postojeći materijalistički-kapitalistički-hrčkovski sistem. Ili samo nije dovoljno dobro znao igrati po pravilima.
Svakakve racionalizacije postoje. Postoje te sustavom poticane, a postoje i one religijsko-sudbinske u kojima mi vidimo nekog tko pati i ako i osjetimo nekakav osjećaj (koji se najčešće naziva suosjećanje), mi ga zatomljujemo na način da uvodimo u igru nešto što se zove sudbina. "Taj jadni hrčak pati jer ima groznu sudbinu!" Protiv sudbine se teško može ići pa moramo zatvoriti oči, nastaviti dalje svojim putem i nadati se da nas nikad neće zapasti ta sudbina u kojoj će nas drugi zaobilaziti jer "se tu ništa ne može". Đimi, ipak, zna da se uvijek može i da je gorenavedeno samo jedna vrsta predaje.
Možda je glodavcima i ljudima tako lakše.
Post je objavljen 08.12.2013. u 00:06 sati.