I u tjednu kada sam mislila da ipak, unatoč i usprkos svemu, treba pokušati činiti pravu stvar, u tjednu kada sam zbog istog naišla na osudu skoro svih važnih ljudi u mom životu, u tjednu kada sam pisala realno ali i dosta kritički, pa sam naišla na osudu zbog mog "dugačkog jezika", osjetila sam se nekako..sama protiv svih..
Mada mi to nije nimalo novo, nepoznato ili strano.
Ja sam samo htjela prekinuti šutnju u školi moje kćeri o jednoj velikoj nepravdi, samo sam težila reći istinu, bez ikakve željene koristi, bez imalo proračunatosti ...Samo sa željom za promjenom..i željom za onom iskrom duha, na koju ću možda naići..
Nisam našla niti trunke iskre, nisam naišla na podršku od ikoga..
I pisala sam u svojoj kolumni, o svom tom lažnom sjaju u našoj malograđanskoj provinciji, o težini lažne utjehe sjaja na tim otužnim i siromašnim ulicama beznađa..
Mada su ljudi zavoljeli moje pisanje, mada sam stekla mnoge istomišljenike, ne nalazim utjehu u tome..
N nalazim utjehu u čitanosti, lajkovima ili slatkorječivim pohvalama.Našla bi je jedino u promjeni..A ona je davno napustila moju opustjelu provinciju.
Ne, ovo nikako nije moj grad...
Ne snalazim se više nikako ovdje..
Osjećam se poput stranca, niti ulice ne osjećam kako sam osjećala prije
Miris drveća više nije isti.
Kao niti onaj ljudski..
I sama često puta iznenađujem samu sebe, sa tom bezgraničnom količinom vjere, sa tim duhom koji teži istini, koji teži prekinuti šutnju, koji nekako uvijek, koliko god padala na koljena, već toliko izgrebana od života, misli da ima nade...
Ne znam više da li nade ima, ali znam da je ravnodušnost pogubna. Ona mi je poput groba u koji se sami stavljamo, mireći se sa životom, mireći se sa svakom, čak i onom vrištućom stanicom u sebi samima.
Ne želim to. Ne mogu. Volim svoj nemir. Tražim ga i kada je skriven.
Moram govoriti. Moram pisati i dalje.
Sama protiv svih?
U redu, prihvaćam i tu opciju, dragi živote. Nekako se već osjećam predodređenom za nju.
Ne prihvaćam lažni sjaj. Ne prihvaćam slatkorječive utjehe.
Ne prihvaćam kompromise stvorene da pašu svima. Polovično.
Prihvaćam samo hrabrost. I ogoljenost bez imalo sjaja.
Poput drveta ispred mog prozora..
Volim vidjeti nagost i sve ono skriveno..Bez odjeće, kulisa, koprena..
U toj nagosti je sav sjaj i ljepota. ..
Sama protiv svih?
Biram i taj put, unatoč njegovoj skupoj cijeni..
Post je objavljen 05.12.2013. u 23:05 sati.