Kad sam bio klinac jednog dana vraćao sam se prema kući i ugledao svog djeda kako gasi požar uz našu tada drvenu garažu.
Nije još gorila garaža ,ali je vatra bila zapaljena odmah uz garažu, koja je svakog trena mogla biti zahvaćena plamenom.
I ugledao sam susjedu Janju ,stariju ženu kako stoji kraj svog ulaza u kuću i smije se.
Nešto je čak veselo mrmljala sebi u bradu.
Djed je gasio tu vatru, i kad je ugasio krenuo je prema Janji. Janja je tad uzela neki predmet u ruke i pripremila se za obračun.
Djed je svladao Janju i čekao da stigne hitna, jer su pozvali da dođe po nju.
Nakon toga su je odvezli i više je nikad nisam vidio.
Pričali su mi da je Janja izgubila muža ,ne sjećam se jel poginuo ili umro ,a sina joj je pogazio vlak na 100 m udaljenom pružnom prijelazu.
Na istom prijelazu gdje je vlak pregazio i majku mog djeda koji je tada gasio požar.
Zvali su je coprnicom ,jer je navodno stalno nešto coprala(stariji ljudi su tada često pričali o tom copranju). Rekli su mi da je sve ljude krivila za smrt svoga sina ,pa tako i nas prve susjede.
Baka je znala reći i argumentirati to njeno copranje, sad sam već zaboravio te metode i postupke tog copranja.
Ne vjerujem u takve stvari ,ali da je Janja bila bolesna psihički ,to mogu vjerovat.
Nekad su ljudi bili skloniji vjerovat u copranje.
I pošto je Janja zapravo sve mrzila vjerojatno je bacala kletve i na nas.
U zadnje vrijeme je znala kružit priča među mlađim naraštajima ,negdje moja generacija da je cijelo naše naselje zapravo ukleto.
Dakle ,ljudi vjeruju i danas u nešto slično copranju.
Ili je tako lakše kad ti se dogode neke teške situacije u životu.
U našem dvorištu je tih godina živjelo nas puno.
Moji roditelji,brat i ja, baka i djed, sestra moje majke sa mužem i dvoje djece.
Kako to već biva ,gdje je više generacija ,bilo je i svakakvih razmirica, svađa i netrpeljivosti.
Janje tada više nije bilo ,teta sa svojom obitelji se preselila u stan.
Brat se oženio ,napravio stan u potkrovlju ,ja sam ispod na katu sa curom jedno vrijeme živio još kod roditelja.
U međuvremenu teta se vratila nakon rastave i živjela ponovo u prizemlju kod djeda i bake.
Nakon nekog vremena su počele tragedije.
Teta se psihički razboljela, makar je ona za mene bila zdrava ,al pošto je dosta bila uvijek hipersenzibilna ,nije se mogla nositi sa tadašnjom situacijom.
Jednog dana je policija javila da je viđena kako se bacila sa Domovinskog mosta.Nikada nije pronađena.
Tada sam shvatio kako je to kad ne znate gdje je tijelo osobe, nije mi bilo jasno zašto je to ljudima toliko važno koji izube nekog voljenog i ne znaju nikada gdje je .Ja još uvijek ne znam da li se bacila ,nikada je nisu pronašli.Postojao je samo jedan svjedok tog događaja ,a tim mostom prolazi gust promet.Puno toga je ostalo nerazjašnjeno, jer se u zadnje vrijeme družila sa nekim sumnjivim tipom ,koji je jednom prilikom uperio pištolj u mog oca.Dakle ,djed je pokušao preko policije nešto saznati ,ali nikad se ništa nije saznalo.Teško mi je o tome razmišljati ,ali nije isključeno da je negdje sada vani prisiljena na prostituciju ili je prodana za organe.
Dok nema tijela ,ja i mi svi nećemo to nikad saznati.
Nakon toga umrla je moja baka ,nisu joj na vrijeme otkrili bolest.Ona se žalila kod doktora, ali doktorica je dvije godine prepisivla samo tablete za bolove.
Nakon toga je brat došao sa vješću da mu je umrla žena ,u 29.god života ,djete,moj nećak je tada imao nepune tri godine.
Sjedila je za radnim stolom ispred računala i srušila se na pod.
Umrla je od srca.
Imala je srčanu manu ,za koju su doktori rekli da to nije ništa,i da se sa time normalno živi.
Tako su iz te iste kuće nestale sve žene,ostala je moja majka.
Moja žena je u vrijeme bakine smrti bila trudna i mi smo se prije rođenja djeteta preselili u stan.
Te tri smrti su bile u kratkom vremenskom periodu ,oko tri god.
Neki ljudi znaju reći da je to neka kletva ,uroci i slično.
Al ja ne vjerujem u to.
Prije bih onda povjerovao da je cijeli taj kvart uklet.
Jer nedavno preminuli Ivana i Božidar Šišak ,za koje je bila pokrenuta akcija prikupljanja novaca ,živjeli su samo 100 m dalje od moje kuće.
Na drugoj strani ulice isto 100 m udaljenosti čovjek stariji od mene tri godine upravo se bori za svoj život, ima rak limfnih čvorova.
Moj bratić uspješno je izliječio karcinom testisa ,ali sada živi na drugoj lokaciji ,preselio se iz kvarta.Sada čeka treće dijete.
Ima toga još puno u kvartu ,ali ne vjerujem da je tome samo tako baš u ovom kvartu.
Dosta ljudi ima razne tragedije u životu.
Ja sam se zasada izvukao ,ali 2000. godine zamalo sam i ja stradao.
Policija je izjavila da nas je samo dragi Bog spasio i jake karoserije automobila koje su sudjelovale u sudaru
Imao sam direktan ili frontalni sudar, gdje sam ja bio krivac i teško ozlijedio puno ljudi. Na sreću ,svi su preživjeli ,ali uz tešku borbu
Ja sam tada bio u stvarno velikom šoku, nisam mogao od psihičke boli nikuda .Ležao sam tjednima u krevetu ,bilo mi je jako teško ,mislio sam da neću to preživjeti.
Sjećam se, tada je teta(sada nestala) prišla do mene i zagrlila me uz riječi :volim te! Taj trenutak neću nikada zaboraviti jer mi je dao snage ,jako sam volio svoju tetu.
Moram priznat da nikada nisam nešto slično doživio od svojih roditelja, moji su nekako zatvorenog tipa ,makar znam da me beskrajno vole kao i ja njih.Ali nemamo to ,to što ja pamtim od svoje tete.
Moj sin i ja ne propuštamo niti jedan dan bez hagića ili puse.
Ako se ne vidimo taj dan ,drugi dan slijedi hagić.
Ili riječi :tata, drago mi je što te vidim.
Mene nije sram pokazat emocije i svaki dan dam sinu do znanja koliko ga volim.
Jer naučio sam do sada :život je kratak!
Treba ga potrošiti na ljubav ,razumijevanje ,dobrotu.
Volimo svoje bližnje ,želimo dobro svima ,pa i onima za koje mislimo da su nam neprijatelji!
Post je objavljen 03.12.2013. u 16:55 sati.