Pregled posta

VELIKI OCEAN PLAVOG NEBA

Bila je hladna nedjeljna kasnostudenska večer kada sam zalupio vrata svog stana, uletio u taxi i započeo putovanje koje će me u konačnici napokon odvesti do kraja Zemlje, najdalje što sam ikada bio na svojim putovanjima. Zagreb je nekoliko dana prije udarila hladna fronta koja nije sa sobom donijela samo temperature koje su bile tek nekoliko stupnjeva iznad nule, već i obilje kiše. Danima je padala kiša. Tako i te večeri dok je moj taxi gazio prema zagrebačkom autobusnom kolodvoru. Nema ničeg lošeg u tome da započneš svoje putovanje s kišom. Pitaš li poznate i nepoznate ljude koje im je najdraže godišnje doba, jedni će vam reći ljeto jer je lijepo toplo, sunce grije, plaža; drugi će krenuti u zimskom pravcu i hvaliti vrline zime, njenu hladnoću i snijeg. No, kiša? Ima li ikoga tko zaista voli kišu?! Da li je itko od vas ikada čuo da je netko otvoreno konstatirao "Volim kišu!"?
Kiša je zasigurno jedna od najneugodnijih vremenskih nepogoda. Zato i kažem da nije loše započeti putovanje s kišom. Jer na početku svakog putovanja čovjek je istovremeno i uzbuđen, zbog odlaska u nepoznato, zbog istraživanja tog nepoznatog, ali i pomalo deprimiran jer iza sebe ostavlja upravo ono poznato, toplinu svog doma i svaki početak putovanja predstavlja izlazak iz, onoga što bi se na engleskom nazvalo, "comfort zone" iliti zone ugode. I onda imaš tu neugodnu kišu na početku dugog puta koja ti zapravo ide na ruku. U tom trenutku ti više pomaže, nego li odmaže. Govori ti da doma baš i nije sve tako ugodno i da možda i nije bila loša odluka kada si odlučio otisnuti se iz domovine u bijeli svijet. Odjednom se ta kiša uspješno bori s depresijom odlaska i u toj borbi polagano izlazi kao pobjednik.
Još otkad sam, osam mjeseci prije odlaska na ovaj put, na internetu ugrabio jeftinu aviokartu, znao sam da će to biti jedan dugačak put do kraja Zemlje. Moja dosadašnja putovanja do primjerice Čilea ili Japana neusporediva su s ovim na koje sam krenuo u godini Gospodnjoj 2013. Do moje krajnje destinacije dijelilo me nekoliko prijevoznih sredstava i nekoliko dana putovanja. Kada sam napokon stigao na konačno odredište, izgubio sam pojam o vremenu, o vremenskim zonama, o danima, imao sam osjećaj kao da je putovanje trajalo puno duže od stvarnog. Autobusom za Beč, potom avionom za Barcelonu, gdje sam unajmio auto i na dva dana se otisnuo u katalonske Pirineje i Andoru gdje sam doživio i prvi ovosezonski snijeg, potom avionom za London, pa dalje za Singapur, još dalje za Sydney, pa Auckland da bih naposljetku sletio na Rarotongu. Zagreb sam napustio navečer 24. studenog, a na Rarotongu sletio tek 29. studenog, nakon dva dana letova bez kraja. Bilo je tu i sreće jer sam u avionima na dvije najduže dionice, London-Singapur i Singapur-Sydney, jedini imao sva tri sjedala u redu za sebe pa sam se mogao ispružiti gotovo kao u prvoj klasi. Zahvaljujući tome i nisam ni približno bio toliko umoran koliko sam očekivao.
"A gdje je Rarotonga?", mnogi su me pitali, a mnogi se vjerovatno i pitaju dok čitaju ove retke.
"Na Pacifiku!", znao sam odgovarati znajući da im tim odgovorom nisam ništa zapravo odgovorio.
Jer Pacifik je ogroman. Čini polovicu Zemljine vode i trećinu ukupne površine ove planete. Rarotonga bi mogla biti bilo gdje u ovom nepreglednom vodenom carstvu. Maori koji su prije tisuću godina došli na Novi Zeland s Tahitija preko Cookovih otoka zvali su Pacifik 'Moana-Nui-o-Kiva', ili 'Veliki Ocean Plavog Neba'.
Velik zaista jest. A otoci i narodi koji obitavaju te mnogobrojne otoke na Pacifiku, njihove kulture toliko međusobno slične, a istovremeno različite, mogli bismo nazvati osmim kontinentom. Dugo sam razbijao glavu gdje uopće smjestiti mnoštvo malih otoka Pacifika, pa čak i Novi Zeland... Službena geografija kaže da na Zemlji postoji sedam kontinenata, a opet te tihooceanske kulture ne pripadaju ni Australiji ni Aziji, a još manje Sjevernoj ili Južnoj Americi. Istina je da imaju dodirnih točaka s azijskim i australskim kulturama, ali opet toliko su različite da ih je nemoguće uklopiti u bilo koji od navedenih kontinenata. I tako sam došao do pojma 'osmi kontinent' jer uistinu predstavljaju svijet za sebe.
I onda, gdje je Rarotonga? Idemo ovako: pronađite na karti Novi Zeland (to su dva otoka istočno od velikog otoka Australije - to je onaj koji nalikuje na guzicu), potom krenite sjeveroistočno po Pacifiku prema Fidžiju, Tongi i Samoi, i nakon Samoe, usred Južnog Pacifika, rasprostrlo se petnaest Cookovih otoka. Do Cookovih otoka su Tahiti i Francuska Polinezija.
I jedan od tih petnaest otoka je Rarotonga. Ukupna površina tih petnaest otoka je 241 četvorni kilometar raspoređeno na dva milijuna četvornih kilometara oceana. Malo manje od 20,000 stanovnika živi što na sjevernim što na južnim Cookovim otocima. Zapravo njih 90% živi na južnim otocima, među kojima je sa 67 četvornih kilometara površine Rarotonga najveći. Čak 60% ukupnog stanovništva Cookovih otoka živi samo na tom jednom otoku. Na Rarotongi.
Pretpostavlja se da su Cookovi otoci naseljeni pred približno 1400 godina kada su Maori migrirali s otoka današnje Francuske Polinezije na zapad prema današnjim Cookovim otocima. Španjolci su bili prvi bijelci koji su kročili na otoke: don Alvaro de Mendana y Neyra i Pedro Fernandez de Quiros krajem 16. i početkom 17. stoljeća. Svaki je "otkrio" samo po jedan od otoka. Bolji uspjeh nije polučio ni James Cook koji je 1773. i 1779. nabasao samo na otok Palmerston u južnoj skupini. Ni Cook nikada nije kročio na Rarotongu, a ovdašnje je otoke nazvao Herveyevim otocima. Tek je 1835. godine ruski istraživač i kartograf Adam Johann von Krusenstern u svom djelu "Atlas de l’Océan Pacifique" nazvao otoke Cookovim, u čast kapetana Cooka.
Phillip Goodenough, kapetan broda Cumberland, bio je prvi bijelac koji je stupio na tlo Rarotonge. Dogodilo se to 1814. godine kada je na otoku proveo tri mjeseca u potrazi za sandalovinom. Njega su pratili misionari koji su tijekom 1820-tih uspješno pokrstili lokalno stanovništvo što se na Cookovim otocima vidi i dan danas. Crkava im neobično mnogo za tako mali prostor, a nedjelja je dan za odlazak ma misu i dan kada je sve zatvoreno.
Godine 1888. lokalni je poglavica prihvatio britanski protektorat, a 1901. otoci su anektirani Novom Zelandu. Iako su 1965. godine otoci dobili nezavisnost, to nije automatski značilo i prekid svih odnosa s Novim Zelandom. I dan danas Cookovi su otoci u tzv. slobodnoj asocijaciji s Novim Zelandom, pa primjerice svi otočani imaju novozelandske putovnice, a time i pravo boravka i rada na Novom Zelandu.


Post je objavljen 01.12.2013. u 21:55 sati.