Pregled posta

Kukai- Kobo Daishi

Već dugo želim napisati par riječi o tome fascinantnom učenjaku i duhovniku. Nadam se da će se javiti kolega @mushin sa nekim pojašnjenjima i nadopunama jer naravno povijest buddhizma u Japanu meni nije u detalje poznata uostalom i zbog toga toga jer mi niti grana buddhističke misli koja se generalno povezuje s Japanom (tj. zen) nije toliko bliska. Međutim postoji taj jedan izuzetni pojedinac koji je u Japanu bio u ono vrijeme totalno drugačiji od drugih, da se tako izrazim i više puta nailazio sam na to ime i razmišljao kako je riječ o vrlo posebnoj povijesnoj ličnosti.
Dakle slijedi kratki izlet u vrijeme 9. st. kada je djelovao Kukai, utemeljitelj škole Shingon, škole koja se zahvaljujući njegovom neumornom istraživačkom duhu našla na razvojnoj liniji ne kineskog chan-a iz kojeg je nastao japanski zen već jedne druge tradicije koja je po osobitim lozama učitelja egzistirala u ono vrijeme u Kini- a riječ se jednoj grani vajrayanskog (tantričkog) buddhizma (kakvog danas uobičajeno povezujemo sa Tibetom)

Kukai u najkraćim crtama bio je japanski budistički redovnik koji je utemeljio Shingon školu (ili možemo reći filozofski smjer) koji postoji i danas. No aktivnosti toga velikog učenjaka protezale su se i izvan religijske domene, te su osim gradnje hramova, uključivale i gradnju cesta, kanala za navodnjavanje itd. (u vrijeme dok je bio carev službenik)

Porijeklo riječi shingon dolazi od kineske riječi zhenyan, koja znači istinska riječ, a koja je sama pak prijevod sanskrtske riječi- mantra, ali tome ćemo se još vratiti kasnije.
794.g. utemeljen je grad Heian (današnji Kyoto) s namjerom da zamjeni dotadašnju prijestolnicu, koja je bila grad Nara. Razlog za premještanje prijestolnice je donekle tajnovit ali pretpostavlja se da je krajem 8. stoljeća moć budističkih škola iz Nare narasla do te mjere da je uznemiravala vladine krugove. Nova prijestolnica je bila pristojno udaljena od starih religijskih centara te je potencijalno utemeljenje novih vjerskih škola koje bi služile kao protuteža starima vladi bilo vrlo poželjan razvoj događaja. Npr. jedan drugi veliki učenjak toga perioda Saicho utemeljio je školu Tendai na planini Hiei sjeveroistočno od nove prijestolnice dok je Kukai osnovao svoj centar škole Shingon na planini Koya južno od grada.

Kukai je rođen 27. srpnja 774.g. kao sin Saeki-a Yoshimichi-a, lokalnog plemića u provinciji Sanuki (današnji Shikoku). Po rođenju dano mu je ime Mao i po majčinoj strani bio je povezan s obitelji Ato, koja se aktivno bavila kineskim studijima. 789.g. otputovao je u Naru da bi tamo prionuo kineskim studijima pod tutorstvom svoga ujaka. Izučavao je konfucijanska i taoistička djela. U dobi od 17 godina pristupio je konfucijanskom učilištu. Godine 795. zaređen je u hramu Todaiji (Veliki Istočni Hram) te je primio religijsko ime Kukai što znači More Praznine, ime pod kojim je tijekom života postao poznat i pod kojim je ušao u povijest.

797. g. Kukai je napisao rad Sangyo shiki (Osvrti na Tri Učenja), djelo je to u kome pokušava evaluirati pojedinačne doprinose tri duhovna i filozoska učenja- konfucijanstva, taoizma i buddhizma. Iz samog djela jasno je da autora već u toj dobi potpuno osvojila ideja buddhizma te ga u njemu prikazuje kao superiornu tradiciju drugima dvjema po pitanju skrbi za čovjekovu buduću egzistenciju te po pitanju sistematizacije religijskog iskustva


Put u Kinu

Iako je prepoznao superiornost buddhističke misli Kukai nije bio naročito zadovoljan tradicionalnim sljedbama koje su bile prisutne u vjerskim školama Nare kod kojih je isprva učio. Tako je u travnju 804.g. krenuo na put u Kinu na dvor dinastije Tang kao dio pratnje japanskog veleposlanika Fujiware Kadonomaro-a. Dio iste ekspedicije bio je i njegov suvremenik, prije spomenuti veliki patrijarh Saicho koji je utemeljio Tendai školu, ali on je putovao u Kinu na drugome brodu. Kukai je stigao u Chang-an (Xi'an)- prijestolnicu dinastije Tang u prosincu te godine. U veljači 805.g. zatražio je boravak na učilištu Hsi-ming-ssu, a to mu je i odobreno. Tamo je učio pod vodstvom patrijarha Huiguo-a sedmoga u liniji koja je vukla mistično porijeklo iz Indije od velikih tantričkih majstora, najvažniji od njih trojica su imenima:: Śubh
karasiCha (637–735), Vajrabodhi (671–741) i Amoghavajra (705–774).

Od Huiguo-a je Kukai, dakle primio ta važna tajna ezoterična učenja.
Iste 805.g. Kukai je primio titulu Majstora Prenositelja Zakona, a dobio je i epitet henjo kongo- Munja koja osvjetljava Univerzum, to je bila proročanska referenca njegovog učitelja na ulogu koju se očekivalo da će Kukai preuzeti, a to je bila uloga sijača Munje (Vadžra na sanskrtu) tj. ezoteričnog učenja. Sabravši tristotinjak sutri i mandala (grafičkih prikaza buddhističkog kozmosa), raznih obrednih instrumenata i svećeničkih halja Kukai se sljedeće 806.g. vratio u Japan.

Kukai je izvorno otputovao u Kinu s vladinim nalogom da dvadeset godina provede tamo u opsežnim studijima ali stari tantrički majstor Huiguo prepoznao ga je kao studenta osobitog kapaciteta, dodijelio mu potrebne inicijacije i učenja koja je Kukai usvojio u nevjerojatno kratkom roku te uputio natrag da sije Munju tj. nauk munjevitog puta (vajrayana)- onaj koji omogućava prosvjetljenje u tijeku jednoga života.
Kukaijev boravak u Kini, iako kratak, bio je bogat iskustvom te se posljedično duboko odrazio na kulturnoj povijesti Japana. Među tim iskustvima treba spomenuti njegov susret u Kini sa indijskim redovnikom Prajnom. Prajna je u to vrijeme živio u kineskoj prijestolnici i Kukai je kod njega učio sanskrt. S time na pameti neki istraživači smatraju da postoji realna mogućnost da je Kukai pod utjecajem sanskrta pristupio izradi japanskog slogovnog pisma.

Povratak u Japan

Kada se Kukai nakon samo dvije godine vratio u Japan isprva mu nije bilo dopušteno ući u prijestolnicu jer nije ispoštovao službeni vladin nalog da u Kini provede dvadeset godina u studiju. Tek nakon nekoliko godina dopušteno mu je ući u grad i on je odmah po dolasku otvorno u javnosti objavio svoju privrženost specifičnoj ezoteričnoj grani buddhizma u koju je iniciran u Kini.

Važno je spomenuti kako Kukai nije bio aktivan samo u svome uskom krugu sljedbenika nego se istaknuo javnim radom do te mjere da ga nazivaju ocem japanske kulture. Proslavio se svojim talentom učitelja, graditelja, izumitelja, pjesnika i kaligrafa. Prva javna škola u Japanu njegovo je djelo, također pokrenuo je prvo sveučilište za obične pučane (Shugeishuchi-in) na kojem se nije plaćala školarina. Njegov utjecaj na japansku kulturu vrlo je vidljiv i dan danas. Kukai je upravljao projektom rekonstrukcije ogromnog rezervoara- vodospremnika (Manno-ike) u svome rodnom gradu- ta struktura koja je fascinantna veličinom i tehnologijom gradnje postoji i danas.
Zbog svojih postignuća i velike popularnosti Kukai su pozivali u mnogim prilikama da pomogne oko važnih zadataka i graditeljskih projekata.
Ipak u svim tim svjetovnim angažmanima Kukai nikad nije izgubio iz vida namjeru da stvori monastički centar na planini Koya koji bi bio centar škole Shingon Mikkyo.

Utemeljenje škole Shingon

Još 808.g. Kukai je postavljen na mjesto opata u samostanu Makino Osanji, zbog toga neki istraživači smatraju da ta godina označava datum utemeljenja škole Shingon. Međutim uobičajeno za godinu nastanaka uzima se godina 816. kada je Kukai po dopuštenju koje mu je dao car Saga osnovao svoj slavni samostan na planini Koya koji je nadalje služio kao monastički centar novoosnovane škole. Od nastanka tog centra posvetio se njegovoj dvostrukoj ulozi- radu na stvaranju učilišta ezoteričnog buddhizma za potrebe redovnika, te istovremeno pružanju duhovne potpore svjetovnjacima.

823.g. dodijeljen mu je tada još nedovršeni hram Toji ili Istočni Hram u Kyotu koji je i danas administrativno sjedište Shingon tradicije i gdje se čuvaju principalne dragocjenosti škole.

Poštujući carski ukaz iz 830.g. prema kome se od različitih škola i sljedbi tražilo da u pismenom obliku podnesu izvještaj o esenciji svojih uvjerenja Kukai je napisao svoje, možda i najpoznatije djelo- Jujushinron (Deset Stupnjeva Religijske Svjesnosti). Taj elaborat je daleko nadmašio po kvaliteti i dosegu sve ostale podnesene radove.Sastavljen je čitav u slikovitom kineskom poetskom stilu što je samo po sebi bilo čudesan podvig. To je bio prvi pokušaj koji je poduzeo jedan Japanac po pitanju organiziranja i klasificiranja postojeće mase učenja uključujući i konfucijanstvo i taoizam te na kraju i sam expose njegove vlastite religijske škole- Shingona.

U vrlo kratkim crtama, djelo počinje opisujući prvi stadij koji naziva životinjskim životom nekontroliranih žudnji, tj. koji nije vođen nikakvim religijskim idejama. Jedan stupanj iznad toga jest konfucijanstvo koje propovijeda sekularne vrijednosti ali zapravo nije religija. Daljnji stupanj je taoizam (iako u nekim kasnijim verzijama navodi se brahmanizam) po kojem pojedinac aspirira prema raju ali ostaje u neznanju o pravoj prirodi svega. Stupnjevi četiri i pet su dva stupnja Hinayane gdje postoji djelomično razumijevanje stvari i iščeznuće u Nirvani je vrhovna aspiracija.

Kukai je altruizam Mahayane smatrao superiornim svemu tome. Po njegovoj klasifikaciji šesti stupanj religijske svjesnosti je „Pseudo- Mahayana“ u kojoj se teži otkriću prirode egzistencije kroz istraživanje njenih karakteristika (praksa Hosso škole navodi se kao primjer). Na tome stupnju postoji suosjećanje za one koji još borave u neznanju. Sedmi, osmi i deveti stupanj su sukladno tome prikazani na primjerima škola Sanron- u vidu eliminacije svih lažnih koncepata, zatim primjerom škole Tendai i njene univerzalnosti (jedan moment sadrži vječnost, a sezamova sjemenka može sadržati planinu) te na kraju škole Kegon sa svojom doktrinom međuzavisnosti i promjenjivosti. Deseti i konačni stupanj religijske svjesnosti, prema klasifikaciji Kukaijeva kapitalnog djela, jest naravno Shingon.

Učenje Shingon-a

Shingon, u prijevodu „istinska riječ“ (tj. mantra) jest ezoterična škola koja se oslanja na usmenu transmisiju mističnih poruka: misli, riječi i djela. Misao je reprezentirana meditacijom i yoginskom koncentracijom u kojoj su mandale (kozmogrami) objekti meditacije. Riječ je reprezentirana mantrama ili specifičnim formulama koje korespondiraju sa kozmičkim silama koje adept može na taj način inkorporirati u sebe. Na kraju djela su reprezentirana mudrama ili gestama ruku, koje služe kao svojevrsni pečati vjerodostojnosti koji korespondiraju sa pripadajućim mantrama. Ta predaja je u svojim detaljima tajna i prenosi se samo sa učitelja majstora na inicijanta tj. ozbiljnog adepta učenja, stoga je u svojoj prirodi ezoterična i termin „ezoterični buddhizam“ povezuje se zato sa Shingon školom kao i sa ostalim tradicijama buddhizma koje primjenjuju takve metode prakse.

Naslijeđe

Po viđenju Kukai-a sve ono što je lijepo ima obilježja Buddhe. Privlačnost ezoteričnog buddhizma je dobrim dijelom u pripadajućim estetskim koncepcijama. Umjetnost slikarstva i kiparstva, glazba i literatura, geste i djela, implementacija svih postignuća civilizacije i religije.
Shingon je osobito poticao razvoj slikarstva i kiparstva. Neka od najfascinantnijih djela religijske umjetnosti inspirirana su idejama Shingon buddhizma.

Kukai je umro u ožujku 835.g. Prema predaji Kukai, koji je bio u to vrijeme bolestan i nepokretan već četiri godine, neposredno prije smrti čudesno se oporavio i smjestio u meditacijski položaj te tako utrnuo zauvijek. Njegovo tijelo (slično kao i tijelo nekih drugih budističkih majstora u drugim krajevima svijeta) nakon fizičke smrti ostalo je trajno u očuvanom stanju. Prema njegovom vlastitom nalogu nije izvršena uobičajena kremacija nego je sahranjen u grobnicu u kompleksu na planini Koya. Nakon nekoliko godina kad je grobnica otvorena nađeno je da je tijelo ostalo sačuvano. Danas nitko osim visokih svećenika škole Shingon ne može ući u grobnicu, oni u svakodnevnom ritualu mijenjaju odjeću na tijelu i ostavljaju simboličan prinos hrane:
http://en.wikipedia.org/wiki/File:Kobo_daishi_food.jpg

Tek u sljedećem stoljeću, godine 921.g. car Daigo je Kukai-u posthumno dodijelio titulu Kobo Daishi (Veliki Učitelj) za koju se otada podrazumijeva da se odnosi na Kukai-a.

Nakon 1200 godina kontinuiteta učenje, obredi i tradicija u Koyasanu nisu se izgubili, zahvaljujući naporu bezbrojnih pojedinaca ta zajednica je održala bogato naslijeđe koje je utemeljio Kukai. Danas u Koyasanu postoji 117 hramova, u prošlosti je bilo i više ali su neke izvorne zgrade stradale u požaru.
Važna promjena dogodila se 1872.g. kad je ukinuta zabrana pristupa ženama u svetište Koyasan. Ta promjena potaknula je dolazak ne samo žena nego s njima i djece, a i sve više svjetovnjaka je počelo pristizati u tu planinsku zajednicu. Ono što je prije bilo izolirano mjesto za uski krug svećenika postupno se preobrazilo u mali grad na planini.
2004.g. kompleks Koyasan je uključen na listu Svjetske Baštine UNESCO-a kao dio šireg zaštićenog područja pod nazivom „Sveta mjesta i hodočasničke rute u planinskom lancu poluotoka Kii“

Za fotografije Koyasana vidjeti:
http://www.japan-guide.com/e/e4900.html




Kukai
Ajde jedno brzinsko ne-nagradno pitanje, u tradiciji ne-nagradnih pitanja koju održavam na blogu- da vidimo da li netko prati sa razumijevanjem :-)
Kako se zove ritualni predmet koji Kukai drži u desnoj ruci? Može sanskrtski naziv, može tibetanski, ma može i u prijevodu na hrvatski!

Živjeli!


Post je objavljen 02.12.2013. u 21:28 sati.