Pregled posta

KMAN = “countryside” iz snova

Tko zna što je jadan Bogu skrivio onaj Akman tamo iz dvanaestog stoljeća, kojeg spominju stare knjige kao vlasnika zemlje splitskog polja, pa se po njemu do danas naziva dio splita kojeg su svojom egzotikom življenja opečatili Ogorani, Imoćani, Labinjani, Dugopoljci... Možete zamisliti Kman šezdeset i neke. Sve je u znaku cementa, žala i pržine; garavih Zagorana u trlišima, ojkavce i vlaške francuzice. Poslije svoje smjene u Škveru, Jugoplastici, Lavčeviću, ili Sjevernoj luci - na svoje kućno gradilište. (A petak uvečer na prugu i na selu.) Nicalo je tako neobično naselje - po koja kuća s propisanim nacrtom - a ona preostala većina po vlastitom nadahnuću. Nicalo je tajanstvo, svijet bogatih želja i sirotinjske stvarnosti. Pojava nadasve čudesna, ljudi bijološki doseljavajući nemogavši i duše donositi - prepuštali su se nekakvom košmaru stihije koja ih je nadilazila, koja ih je zapljuskivala iz gradske sredine, i neukorjinjene ugruvavala, primoravala da se hvataju za bilo što, po bilo koju cijenu. U tom trvenju taložila se podloga, humusna znojem i psovkom iz koje će poniknuti naraštaj apriori obogaćen vještinom gljive koja uspjeva u polumraku, svestranošću sveznadara, vična rukovanju palicom, lancem, žiletima... Stasala je elita punokrvnih boraca, bogatijih utoliko što su urođeno oslobođeni od pretjerene finoće, i s natprirodnim osjećajem za pravednost. Karizmatični revolucionari do tad važećeg poretka. U tim protorima neprispjelog zakona, bogatog onim pljesnivim gljivicama prijeko potrebnima da sazrije kvaliteta (nešto kao i kod, recimo, kvalitetnog sira...) stvaran je unikatnatni narodno mentalitet
Samo onaj tko od života ništa okusio nije, tko je usaljena guzica oboružana frazama nekakve kulture, za njih će reći: sirovina, vuci ili “rolling stonesi”.
Bio je to “countryside” iz snova. Takve vegetacije kao tad na Kmanu, u Splitu i šire se ne može više vidjeti. Povrtlarska aktivnost, pome, kukumari, blitva... Bilo je tad još i vinograda- pa zato sve do danas izvorni Kmanjani gaje ljubav za privatnom mastionicom u podrumu i “svome” vinu (i naravno svojim tajnim omjerom šećera kojim ga se pojačava). A drop se gonio u “pecaru” na Solinsku (...?) - za dobiti i vlastitu rakiju.
Pred zimu bi se kiselio kupus, a za Božić iz Zagore pristizala svježae zaklana svinjetina. bio je to neovisan život. Svoju potrošnju su podmirivali svojom proizvodnjom. Sve posve u skladu s mentalitetom samostalna čovjeka.
Bože Perković je, recimo, imao i vlastitu kravu, znači i mlijeko. A ledine je, Bogu hvala, bilo. Zbog krave mu je umal i sin stradao, jer ju je vodio na ispašu preko jadranske magistrale (koja upravo preko Kmana prolazi). Bijedan on, koliko su mu se u školi djeca rugala zbog te krave.
Odmah uz kuću Bože Perkovića je i Bidunčeva. E, njega sjećanje na Kmanu ne smije nikako preskoćiti. Pred njogovom konobom nema tko nije sjedio; ili vraćajući se s posla, ili predvečer poslije balogta, ili uz partiju briškule. Tu je izranjaloa atmosfera prave zagorske gostionice. Uživalo se baš kao u Neoriću, Lećevici, Ogorju ... Djevičanski priprosta ojkavica se razlijegala Kmanom svaku večer. Živjelo se punim životom. To bi potvrđivala i škrika i kuknjava žena kad bi pala večer nad Kmanom. Susjedi bi gldeali kroz škure sa slatkom radoznalošću se pitajući tko li to večeras ženu tuče; tko li djecu zbog jedinice u školi premlaćuje ili iz kuće tjera. Tako je to bilo. Živjelo se s plačem i smijehom. Tvrdi i oporim đivotom koji je čeličio naraštaj. Treba svakako spomenuti i Stinice, danas nikom zamislivo splitsko kupalište u sjevernoj luci. A za starije Kmanjane neizbrisivo u sjećanju. Tamo im je bilo najbliže do mora. Učili su privati - najčešće tako da bi stariji djecu naprosto bacili u more, i plivaj... Surovo i efikasno. Znalo se i to da bi pravi plivač bio onaj tko bi mogao preplivati do Vranjica, ili skočiti sa stijene, kojih dvadesetak metara visoke - koja se zvala Podmornica. (Sve u stilu umri ili živi.)
Ima nešto slično životu tadašnjeg kmanskog geta s onodobnim u Liverpoolu, Cheelseji, Los Angelosu... Osjećalo se nešto “svjetsko” u moždanima kmanskog čovjeka. Na rubu gradskog života, u slobodi autonomnosti, sa svojim instiktivnim navadama - stasala je neka nova avangarda slobodnjaka, inovatora i puntara.
Pile, Kesa, Crni ... dijelili bi “penkale” mlađima. Pitali bi ih najprije hoće li penkalu i koliko, a kad bi ovi odgovorili potvrdno - onda bi im podijelili neke posebne, poslije nezaboravne čvoke po glavi. Svakako, tko je kao dijete primio kmansku “penkalu”, primio je i lekciju da na Kmanu nema mjesta naivcima.
Potući se za sitnicu - to je bio zakon. A policiju (za koju je u ovom dijelu grada bivalo sve više posla) se uglavnom doživljavalo kao prijetnju. A sramota zbog imanja posla s policijom pomalo je prestajala - jer sve manje je bilo onih koji bi se mogli ne sramiti. Malo je takvih koji nije, ili na susjeda nasrnuo motikom zbog međe, ili štogod ukrao iz poduzeća, započeo kakvu divlju gradnju, ili pijan isprebijao ženu.
Bit će to, rekli bi smo, kulturni milje za kasnija stasanja anarhičnih klapa, bandi delikvenata i kriminalaca, pankere i boema, ali i najvjernijih hajdukovih navijača - Torcide.
Tih šezdesetih, sedamdesetih, Kman sve više napučivan uglavnom mladim obiteljima, mnogobrojnom djecom, još zaduho ne naviknut na gradski život, ne obuhvaćen nikakvim čvrstim institucijama društvenog života, duhovno plutajući između svoje seoske idile i grada koji ga guši - vrelim, borbenim, ali nadasve marljivim Zagoranima, uvjerenih da nisu rođeni za male stvari - doimao se kao zemlja plodna svim raslinjem, kako dobrim, tako i zlim; džungla svakojakih stremljenja. Bilo je to nebo i pakoa na istom prostoru.
Za Crkvu, koja je još koliko-toliko jedina imala oka za prepoznati kristalnu bistrinu kmanskih duša bio je to egzotični misijski izazov. No da budemo načisto, jezgra Kmana su vrlo ponosni katolici, premda ih, kao što smo spomenuli, to neće smetati da se okušakju u široko spektru svakog grijeha. Ni krsna voda nije mogal tek tako sprati kvrgavost njihovih duša. Ipak, može se reći, da ti ljudi ako se ikog boje - onda se boje jedinog Boga. 19... na vrhu Kmana uza sve moguća natezanja s tada bezbožnim općinskim vlastima započela je gradnja crkve. Ubrzo će posao preuzeti oci Salezijanci koji će od tad postati anđeli kmanskog osebujnog naselja. Petar i Marko će zauvijek ostaviti biljeg u dušama Kmanjana. Nitko, pa ni oni koji za njih nisu marili, ne mogu u trenucima neopterećena sjećanja ne ugledati njihov lik, revnost i naročitu ljubav - urezanu u tkivo njihovih duša. Bili su glasnici nečeg drugačijeg. Jer se nisu odricali nikog, hodali su kmanskim puteljcima sa znakom svog svećeništva, nesebično dijeleći posebnu blagost, istinsku riječ. Oni i svi koji su ih nalsljeđivali gradili su i grade više nego zidanu kuću na vrhu Kmana.
Ako netko misli da taj Kman takav kakav je nema u sebi ništa od tragova bogate splitske kulturne baštine, od prve se je prevario. Jer sam dioklecianov vodovod prolazi preko Kmana. (To dobro znaju oni koji su mu se pod voltovima kao djeca igrali.) Ali tu je i poznati kmanski toponim “Kapelica” posvećena svetom Duji. (Bože prosti koliko je kmanske djece vraćajući se iz škole iz nje štapovima vadilo novce koje bi oni pobožniji ubacivali.) A ta kapela je važna koliko i sam sveti Duje, kao i ona u Dujmovači. Jer kad su 3... Splićani iz Solina prenosili kosti svetog Duije u katedralu njemu posvećenu onda su se i na dva-tri mjesta nosači odmarali. I upravo na tim mjestima su kasnije i kapelice podignuli. Eto od tad je i sveti Duje na Kmanu. Vidimo, znači, da dva bitna dotoka za bitno lice grada: voda s Jadra, i sveti Duje iz Solina - izvorska voda i izvorna svetost - prolaze kroz Kman. A i bura u Splitu najprije na Kmanu zapuše. Tako je to do danas.
Bez obzira što je početkom sedamdesetih grad zgradama i asvaltnim ulicama osvajo svoje predgrađe, i premda su novopridošli stanovnici s početka bili drugačiji, kmanska matica je ostala nepromijenjena - dapače - svoju poganu dušu udahnjivala je svima koji bi ovdje noćivali. Moglo bi se reći da su blokovi zgrada sa svojim stubištima, šupama, drvarnicama, teracama, prolazima... stvorila prostor mlađoj generaciji punoj najneobičnijih ideja. Stvorio se labirint u kom su se oni lako snalazili - i to samo oni.

Post je objavljen 01.12.2013. u 12:21 sati.