Kriviti druge dio je našeg mentaliteta, sistema života, navike i nešto što smatramo potpuno normalnim, opravdanim pa čak i korisnim. O štetnosti te navike se jako malo govori. Lakše je kriviti druge nego pogledati sebe. Kad izgubimo nogometnu utakmicu nama je kriv sudac, kad ne ide u poslu kriva je država ili poslodavac, kad ne ide u obitelji kriv je neki drugi član bilo muž/žena ili čak djeca. Da nekim osobama mogu biti kriva i djeca. Bitno je da mi nismo krivi i da nema naše krivice. U prijevodu mi smo savršeni ali je problem u okolini, društvu, državi koja nas ne cijeni i ne prihvaća. Zašto je nekim osobama teško prizanti vlastitu krivicu i vlastitu odgovornst? Zašto uvijek nalaze izgovore ili se izmotavaju? Odgovor je jednostavan. Ako prihvate svoju krivicu i odgovornost znači da moraju mijenjati sebe a oni žele mijenjati svijet. Žele mijenajti društvo, ženu, državau ali nikakako sebe. Ako imamo obiteljskih problema nije uvijek krivica u drugom članu obitelji, ako imamo financijskih problema nije uvijek isključivo kriva država i vlada, krivica može biti i u nama. Trebe se pogledat u ogledalo i zapitat šta mogu ja učinit da bude bolje, šta sam ja učinio a ne samo okrivljavati okolinu.
Krivljenje vanjskih faktora ili drugih osoba za osobne neuspjehe dovodi do frustracija, nezadovoljstva i pada naših sposobnosti.
Okrivljavanje treba razlikovati od konstruktivne kritike. Naime kritiziranje služi da upozori nekog da ne radi određenu stvar ispravno ili da se upozori na određenje nedostatke i to s najboljim namjerama dok okrivljavanje služi da se prebaci odgovornost se sebe na druge bilo pojedinca bilo zajednicu.
Probat ću opisati na praktičnim primjerima kakav učinak može imati prekomjerno okrivljavanje drugih.
Prvi primjer
Dva studenta padnu ispit kod strogog profesora.
Prvi student ima naviku da krivi druge ( profesora) i razmišlja na način kriv je profesor, korumpiran je ili baš mene ne voli. Ili kriv je fakultet koji ga zaposli. (Prvi ne poboljšaje svoje sposbnosti )
Drugi student isto padne ispit kod profesora ali ne krivi profesora već sebe jer nije dovoljno naučio. On odlučuje ponovo ići na ispit i puno bolje naučiti. On preuzima odgovornost i poboljašaje sebe i svoje znanje.
Drugi primjer
Dva poduzetnika imaju obrte i bave se proizvodnjom i prodajom nekog proizvoda. Dolazi recesija i oba ulaze u probleme zbog pada prometa i prodaje.
Prvi poduzetnik krivi druge ( okolnosti, društvo, državu, sustav) ne poduzima ništa da poboljša svoje sposobnosti već samo čeka da se vanjske okolnosti promjene. Npr završi recesija.
Drugi poduzentik je svjestan da dolaze teža vremena te se nastoji prilagodit. Počinje učiti o prodaji, uvodi inovativne promjene, uči o interent prodaji, ukratko poboljašaje svoje sposbnosti kao odgovor na recesiju.
U oba primjera osobe koje ne krive vanjske faktore imaju veću šansu za uspjeh.
I za kraj jedna mudra izreka.
Život se sastoji od deset posto onoga što nam se događa, a devedeset posto od onoga kako mi reagiramo na to.
Post je objavljen 30.11.2013. u 15:11 sati.