DUBROVAČKI SRBI KATOLICI
Znam i osjećam-kao što to i moji sugrađani znaju i osjećaju-da su rane od nedavne srpsko-cenogorske agresije na Grad i njegovo šire područje još svježe i nezacijeljene. Znam i osjećam-kao što to i moji sugrađani znaju i osjećaju-da smo, zajedno s Gradom, bili poniženi od onih koji nam ničim nisu (bili) ravni, da su takvi nad Gradom izvršili kulturocid a nad nama krvništvo. Znam-kao što to i moji sugrađani znaju-da su nas kroz zadnja dva stoljeća "nomadi" s istoka dvaput poharali. Pamtim-kao što to i moji sugrađani pamte-još mnogo toga grubog što nam oni uradiše, ali pamtim(o) i dobrosusjedska vremena.
Znam-kao što to moji sugrađani u najvećem broju ne znaju-da se stoljeće prije dana kad su na naš grad padale srbočetničke granate, kad su na Blagdan Sv. Nikole (6. prosinca 1991.) gorjeli njegovi krovovi, pod istim krovovima koji tada gorješe, bio zametnuo i poput svetonikoljske vatre rasplamsa(va)o pokret katoličkih dubrovačkih Srba. Znam i to da su ti katolički dubrovački Srbi prema Gradu nastupali s formalno istim krilaticama kao njegovi kasniji rušitelji-s krilaticama da je on srpski grad, da su Dubrovčani od iskona-Srbi, da je cjelokupna dubrovačka povijesno-kulturna baština-srpska. Pitanje je sada da li je bilo ikakve suštinske razlike između dubrovačkih Srba katolika otprije jednog stoljeća i srbočetničkih horda otprije dvadesetak godina: da li su im pobude i politički ciljevi bili istovjetni: da li te naše predšasnike treba poistovjetiti s njima i njihovim zločinačkim namjerama, pa ih tako svrstati među iznevjeritelje slavne dubrovačke prošlosti, među izdajnike Grada i hrvatskoga naroda: da li ih tako smjestiti u povijest i ostaviti zauvijek na miru: da li je o njima kao takvima vrijedno pisati, ako jest-kako pisati?
Neki će se možda zapitati; da li se-uz ovakve naše osjećaje i bolna prisjećanja na dane Domovinskog rata-može o njima hladnokrvno i trezveno pisati? Možda će isti tvrditi kako pojavu i pokret dubrovačkih Srba katolika uopće nije vrijedno temeljito istraživati niti o njima pisati. Takve će ih, bez ikakva istraživanja i šireg znanja o njima, posvema izjednačiti s velikosrbima koji su kroz povijest svojatali naš grad i njegovu slavnu prošlost, nadasve s onima koji su ga nedavno razarali svojim ubojitim projektilima, i tako ih (Srbe katolike), kao dubrovačku sramotu, prešutno i trajno ostaviti osramoćene u povijesnoj ropotarnici? Nasuprot njima uvjeren sam da je trebalo sveobuhvatno istražiti njihovu pojavu i pokret i o tome ozbiljno i cjelovito pisati.Ne pisati značilo bi lišiti se saznanja o jednom razdoblju dubrovačke povijesti koja se bez poznavanja Srba katolika i njihova pokreta ne može zamisliti ni razumjeti, budući da su oni u tom razdoblju bili značajan popvijesni činitelj..
(Iz Predgovora)
NIKOLA TOLJA: DUBROVAČKI SRBI KATOLICI (ISTINE I ZABLUDE)
Dubrovnik, 2011.
Post je objavljen 28.11.2013. u 19:08 sati.