Svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, tako veli narodna mudrost. Sad, imamo onakvu kakvu smo izabrali- ili nismo, na izborima, gdje su svi imali pravo birati. Ima nas svakakvih, no tako je po cijelom svijetu, u svakoj drugoj zemlji. Možda na nekim područjima imamo nešto više budala od svjetskog prosjeka. Možda su nam zatvori popunjeniji stručnjacima određenih profila,kojima baš i nije mjesto u njima. No, teško je povjerovati da smo zaslužili baš sve to što nam se radi i servira. Bog, Sudbina, Sreća, Svemir, Yoda ili bilo tko drugi na koga se želite pozvati su stvarno pokvareni i podmukli ako su nam oni sve ovo skuhali i dozvolili.
U zadnje vrijeme sve je više zahtjeva koji idu u smjera traženja odstupa i silaska sa funkcija vlasti svih aktualnih političkih struktura, stranaka, političara. Takve ideje, peticije, zahtjevi i ostali prateći sadržaji dolaze od pojedinaca ili udruga građana, a prezentiraju se uglavnom preko društvenih mreža. Neke su inicijative skupile i na tisuće sljedbenika i pristaša, no to je druga priča.
Koliko god su zahtjevi za odstupanjem i promjenom političkih struktura i "elita" opravdani i na mjestu, toliko su besmisleni i suludi prijedlozi i ideje koje se nameću kao spasonosna rješenja nakon smjene dosadašnjih kadrova. Da se neke ideje i sprovedu, rezultirale bi- kolikogod nam to sada zvuči nevjerojatno- još većom štetom od one koju nam izazivaju ovi sada.
Na jednoj se društvenoj mreži prije par dana pojavio jedan konkretan prijedlog. Bivši teve voditelj predlaže da se svi političari koji su do sada obnašali vlast na bilo kojoj razini, povuku na četiri godine i prepuste vlast nekom drugom. Ne znam kako je zamislio da će se to ostvariti- tko bi trebao političare i na koji način natjerati na odstup- i ono najvažnije- tko bi trebao preuzeti upravljanje sustavom.
Na valu sveopćeg nezadovoljstva ljudi i katastrofalnog gospodarskog stanja u državi takve ideje i njihovi nosioci nailaze na početno oduševljenje i odobravanje među ljudima. No postoji jedan problem u toj i sličnim idejama. Problem je to, zapravo, i aktualnih i svih prijašnjih političkih struktura. Prvi je o toj stvari javno progovorio Ljubo Jurčić, prije par godina. Javnost na tu njegovu opasku nije pretjerano obraćala pažnju, političke stranke su se pravile da ga ne čuju, a i u interesu im je bilo da šira javnost to ne čuje i ne počne propitivati. U državi naše veličine i broja stanovnika, govorimo o idealnim uvjetima, bez korupcije, nepotizma, lopovluka, svatko tko bi preuzeo vlast i upravljanje državom morao bi imati oko tristotinjak stručnih i sposobnih ljudi za to. Dakle, stručnjaka raznih profila i zvanja, da preuzmu ministarstva, institucije, državne tvrtke. Po kriterijima stručnosti i uspješnosti, ne podobnosti i poslušnosti. Sada se je to pokazalo i dokazalo- takav ljudski potencijal nema niti jedna politička stranka. Nema sumnje da u Hrvatskoj postoje takvi stručnjaci i da bi ih se našao dovoljan broj, ali je teško vjerovati da će se sadašnje političke strukture dobrovoljno ukloniti u stranu i prepustiti im mjesto. Jer, većina sadašnjih, a i onih budućih, u svemu tome vidi samo svoju udobnu fotelju i platnu listu s onkraj hrvatske realnosti.
Ne znam kako bi nam u bilo kojem slučaju od koristi bilo to što netko do sada nije bio u niti jednoj političkoj stranci, pa onda, razumije se, nije niti krao, ako se kriterij stručnosti ne stavi ispred svega?
Druga skupina zahtjeva za odlaskom svih dosadašnjih političara svoje argumente pronalazi u visokim primanjima političara. Plaće političara za naše uvjete i trenutnu gospodarsku i socijalnu situaciju jesu nadrealne, pomalo čak i nakaradne. U predlaganju novih modela prevladava onaj koji se zasniva na volontiranju svih budućih političara. Prvo, sasvim normalno i logično pitanje bi u tom slučaju bilo- ako će netko volontirati na bilo kojoj poziciji i funkciji od čega će živjeti? Kod nas je do sada bilo jako malo slučajeva da je netko u politiku ušao s osiguranom egzistencijom, iz čisto altruističkih ili domoljubnih pobuda. A i ne znam što ima normalnije od toga da se čovjeka pošteno plati za pošteno obavljen posao. U tom scenariju još bi se šire otvorila vrata korupciji, pogodovanjima, malverzacijama svih vrsta. Da ne govorimo o mogućnosti ulaska još većeg broja egzibicionista i luđaka u sustav.
Tko je sposoban i stručan u bilo kojoj djelatnosti natječe se i posluje na otvorenom tržištu. Teško je od takvih ljudi očekivati da će se prepustiti i u potpunosti posvetiti volontiranju, čak i u korist tako uzvišene ideje vođenja države. Visina primanja političara se mora rješiti na sasvim drugi način. O tome su svi političari dosad šutjeli. Njihove plaće, a naročito one menadžerske u državnim poduzećima, trebale bi se regulirati prema njihovim rezultatima i uspješnosti. Pa onda mogu imati u upravama državnih poduzeća i deset puta veća primanja nego što imaju danas, ako je poduzeće poslovalo s takvim profitom.
I preostaje još jedno pitanje- odgovornost. Politika će postati častan posao i na korist i dobrobit cijelog društva u onom trenutku kada će za sve napravljeno i nenapravljeno političari odgovarati. Kazneno i materijalno. Kao što, uostalom moraju odgovarati svi ostali građani ove države, koji posluju na otvorenom tržištu, moraju poštivati sve propise i zakone koje su im političari propisali i puniti proračun iz kojeg si oni isplaćuju plaće bez ikakve brige i odgovornosti. To su stvari o kojima bi se trebalo povesti rasprave i stvoriti društvenu klimu da se ta pitanja istaknu u prvi plan. Stručnost i sposobnost, vrednovanje prema učinku i odgovornost.
No, o tome se baš i ne priča puno. Građani se sada zabavljaju raznim idejama, parolama i manifestima. Na internetu se dižu ustanci, vode se borbe po fasadama i banderama. Dok je tome tako, pozicije i sinekure političara su sigurne i stabilne.
Sigurno je da niti sadašnje, a niti buduće strukture koje se dočepaju vlasti neće same sebi odrezati granu na kojoj sjede. Neće sami sebe natjerati da bilo kome za bilo što odgovaraju, neće si smanjiti primanja, postaviti kriterije stručnosti, znanja i prijašnjih uspjeha za nova biranja. Njihove floskule o tome kako su pozvani na test odgovornosti sa svakim izborima samo su pokazatelj kolikim slaboumnicima smatraju one kojima se obraćaju.
Trenutno bi realno i izvedivo bilo pokretanje peticije ili inicijative (koja bi vodila u konačnici prema referendumu ili odluci), pokrenute od strane građana ili udruga civilnog društva ili čak samih političkih stranaka ( naročito onih kojima su puna usta brige za građane i njihov bolji život), kojom bi se plaće svih političara i državnih dužnosnika, barem na nekoliko mjeseci ili godinu dana, stavile u razinu prosječne plaće u državi. Tako bi najzornije dokazali svoju veliku "brigu" za građane i vidjeli kako velik dio građana živi ( mada je velik broj i onih koji su s plaćom debelo ispod državnog prosjeka). Tada bi političke strukture imale i dobru motivaciju da rade na rastu standarda svih građana, jer bi njihova primanja rasla s primanjima onih za koje se moraju brinuti. Ulaženje u bilo kakve ideološke i filozofske rasprave s političarima o tome je li to dobro ili nije, je li u interesu društva ili ne, je li izvedivo ili nije su besmislene. Njima je posao da lažu i obmanjuju narod, barem su si oni to tako zamislili u ove 23 godine naše države. Svim raspoloživim pravnim i demokratskim sredstvima ih se mora prisiliti na to.
Možda su to pitanja kojima bi se trebao pozabaviti ustavni sud ili netko tko je iznad politike i njenog utjecaja. Ako netko takav uopće u ovoj zemlji još postoji. Jer, drugi način promjene stanja i načina vođenja države i politike je puno opasniji i okrutniji. Ne bi mu trebali težiti, naročito zbog bliže prošlosti. Svakako, još nismo došli do toga da bi krenuli tim putem. A nismo još ni spremni za to.
Da su neka sretnija i romantičnija vremena, sve bi nade polagali u šerifa. Došao je u grad stati na kraj pohlepnim bankarima, gramzivom gradonačelniku, lihvarskim trgovcima, preprodavačima i otimačima zemlje i svom ostalom ološu koji se vuče uz takve i s takvima. Oslobođeni ljudskog šljama i taloga, građani i rančeri bi dalje gradili jedan novi, bolji svijet, onako kako bi sami odlučili. Poetika te zvijezde na prsima hrabrog i neustrašivog junaka- barem na filmu- donosila je u grad nadu, demokraciju, slobodu i izbor ljudima da sami odlučuju kako će živjeti. Iz tih smo filmova naučili još nešto- slobodi izbora je put uvijek moralo prokrčiti olovo. Danas se takvi junaci teško pronalaze. Ali, ne smijemo gubiti nadu. Do sada su nam je donosili jedino ljudi koji izvlače parazite i pijavice iz bunkera i podruma. Još kad bi krenuli i od prizemlja prema gore...
Post je objavljen 26.11.2013. u 16:23 sati.