Objava iz 12. mjeseca 2011...
Da ne otkrivam vlastitu toplu vodu, kopiram tekst u cijelosti jer sam danas u istom tom moodu u kojem sam bila prije 2 godine...
Da li ste jedna od onih osoba koje se stalno preispituju ili tjerate po svom pa kud puklo da puklo....
E ja sam...oboje....
Tjeram po svom pa kud puklo da puklo....
A onda se puno puno preispitujem....
Kad sam bila mala imala sam najbolju prijateljicu s kojom sa bila nerazdvojna...Mislim i danas smo jako dobre i nakon 20 godina ona je i dio mog života....Sijećam se jednog ljeta smo se posvađale i mama me pitala di ti je Zorana, što ne ideš s njom van...i ja sam joj ispričala kako smo se posvađale, ona je meni rekla ovo, ona je meni rekla ono....A moja mama na to: "Ali Ana, možda si i ti kriva"....Kada malo razmislim, svaki puta kada bi neka svađa bila, sa sestrom, prijateljicama, mama bi uvijek rekla "ali možda si i ti kriva"....Rekla bi mi: "Moja mama (moja baka) je uvijek govorila: JEDAN DINAR U DŽEPU NE ZVONI.....Kada bi pala na ispitu na faxu, a da sam učila da dobijem 5 i kada sam se žalila da je profesor kriv, mama bi mi rekla: Ali, možda ipak nisi sve naučila....Znala sam nekad poluditi radi toga, ponekad kada se danas preispitujem sam još luda radi toga, ali zapravo mama i moja baka su bile u pravu... U svakoj svađi, svakoj nepravdi, svakom padu ispita, dio krivice je bio moj jer zaista nisam dala sve od sebe....
I sada se puno preispitujem...Preispitujem se kada napravim neku grešku na poslu i iako čvrsto branim svoj stav, nakon što se smirim, uvidim da je dio krivnje i moj....I ispričam se radi toga....Preispitujem se kada se posvadim sa sestrom, prijateljicom, mužem, roditeljima i opet uvidim da je dio krivice moj....Ali ono najbolje što dolazi od preispitivanja je što i, nakon priznanja dijela krivice, vidim da čvrsto vjerujem u ono što radim, onako kako živim, da je borba u koju sam ušla i dalje vrijedna za boriti se i da preispitivanjem učim nešto o sebi i drugima. Iz preispitivanja dolazim i do toga da i nakon priznavanja djela svoje krivice, još čvršće vjerujem u ispravnost vlastitih argumenata i napokon, da nakon priznavanja krivice, ne pristajem na kompromise. Preispitivanjem, radim na sebi i opet, znam da sam dosadna, priznavanjem onog djela krivnje, sama postajem čvršća, nepokolebljiva i spremna na daljnju borbu onoga što jesam....
Vraćam se na ono što sam jednom pročitala....
"Držite se svojih uvjerenja, ako vam to odgovara. Držite se čvrsto. Nemojte se kolebati. Jer vaše ideje o "ispravnome" i "pogrešnome" vaše su definicije o tome Tko Ste." (Razgovori s Bogom, knjiga 3)
I dodajem.....Držite se svojih uvjerenja. Ali preispitajte se....Preispitajte se da li ste pogriješili, da li ste nekoga uvrijedili, da li će vaše uvjerenje nekome naštetiti... Ako ste pogriješili, ispravite grešku ili ako se ona ne može ispraviti, ispričajte se, priznajte da niste u pravu....Ako ste nekoga uvrijedili, iako je djelomično zaslužio, ispričajte se zbog načina, ali ne i sadržaja i dajte mu do znanja da vam je žao što ste ga uvrijedili, ali da vaše mišljenje dolazi iz dubine vaše biti i da ga nećete promijeniti....A nakon što ste sve to napravili, ako vaše uvjerenje neće nikome naštetiti, onda čvrsto držite svoj stav, promovirajte ga, budite sigurni u sebe, budite, jaki, čvrsti i budite spremni za novo preispitivanje.
Post je objavljen 25.11.2013. u 13:11 sati.