Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/fratar

Marketing

Bog nikada ne šuti!

Vjerujem da smo svi barem jednom u svome (duhovnom) životu doživjeli "Božju šutnju". eek

To je ono stanje... u kojem ti treba npr. Njegova riječ koja potvrđuje tvoj životni put ili neki osjećaj koji će ti reći da ideš u pravom smjeru ili neki poticaj koji će te gurnuti naprijed (tada bi nam i udarac nogom u stražnjicu dobro došao - tada je čak i to korak naprijed) ili bilo što samo da ne osjećamo tu strašnu "Božju šutnju", tu prazninu, tu pustinju, tu suhoću, taj "pakao" na zemlji, to užasno stanje... notuzan

U tim trenucima (redovito) osjećamo i to da nema nikoga uz nas, cry naši bližnji se čine daleko, čini se da nas ne razumiju ili nas ne prihvaćaju... baš u tom trenutku...

Baš u tom trenutku nam naš Neprijatelj burninmad (znamo jako dobro tko je on) laze daje i svakakve ideje i misli... namcor sve ono što nikada ne bi pomislili, to baš sada, u ovome trenutku muke i tjeskobe, mislimo i osjećamo... misli o tome kako nas je Bog ostavio, kako nas je napustio i kako ga mi ne zanimamo ni malo... baš tada smo najlakši "plijen"... baš je tada najlakše posustati. rolleyes

Nema strašnijega stanja za čovjeka koji pokušava živjeti svoju duhovnost od stanja koje mi ljudi opisujemo kao "Božja šutnja"!

Kada mi ljudi obično nešto zaključimo, uglavnom to NE bude ona "istinska" istina! zaliven

Vjerujem da je tako i u ovom slučaju.

Ne prihvaćam činjenicu da Bog može šutjeti! headbang

Ima jedan događaj u Starom Zavjetu:

Glas reče proroku Iliji:
"Iziđi i stani u gori pred Jahvom. Evo Jahve upravo prolazi."
Pred Jahvom je bio silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi,
ali Jahve nije bio u olujnom vihoru;
poslije olujnog vihora bio je potres, ali Jahve nije bio u potresu;
a poslije potresa bio je oganj, ali Jahve nije bio u ognju;
poslije ognja šapat laganog i blagog lahora..." sretan (1Kr 19, 11-12)


Pogodili ste (a vjerojatno znali i od prije), Jahve je bio u "šapatu laganog i blagog vihora",
tamo gdje ga nitko nije očekivao. yes
Nitko nije očekivao Svemogućega, Svevišnjega, Gospodina nad vojskama... da se pojavi u nekakvom lahoru... to je za curice cerek (rekli bi "muškarčine"), a ne za Boga nad bogovima koji upravlja svime, uzdržava sve i daje svemu život i duh.

Hoću reći (a očito i Biblija to hoće reći), ako se Bog ne pojavi u onom obliku koji nama odgovara ili ako nam se ne javi onda kada mi to očekujemo ili ako nam ne pruži ono što u datom trenutku želimo... ne znači da nas je napustio, ne znači da nije ovdje, ne znači da nam ne progovara na neki drugi način. yes

Baš u tim trenucima kada osjećamo da nas je Bog napustio,
kad osjećamo da nas drugi ne razumiju i ne prihvaćaju, kad osjećamo kao da smo sami bez ikoga na ovome svijetu...
...baš tada nam Bog najviše "progovara", najviše nam govori tom "šutnjom", govori nam, iako ne na način na koji mi očekujemo da će nam progovoriti!

U toj muci, govori nam, kroz tišinu:
"prepusti sve u Moje ruke, prikaži Meni sve što nosiš u sebi!" kiss

Kao da nas poziva da učinimo neki "smrtonosni" dead korak ili skok u nepoznato!
Mislimo si tada:
"ne čujem Ga, ne osjetim Ga... i kako da Mu sad vjerujem, kako da vjerujem da je tu negdje, da je u tišini, u mraku?"
I baš to traži od nas, da na Njegovu "ludost" odgovorimo svojom "ludosti"! lud

Sveti Franjo je jedini svetac koji nije izliječio gubavca,
nego je susret s gubavcem izliječio njega... yes
Kada je zagrlio gubavca, sve "što mu bijaše slatko postalo je gorko,
a sve što mu bijaše gorko postade slatko."

Ali kaže Franjin životopisac: "bilo mu je mrsko i odurno i odvratno vidjeti gubavce, gadili su mu se kada bi ih vidio izdaleka...ali prisilio je sam sebe (pobijedio je sam sebe), prišao je i zagrlio gubavca" cerek
Osim gađenja Franjo je znao da je opasno po život približiti se gubavcu i dotaknuti ga (tada je to bila smrtonosna, zarazna bolest),
znao je da čini "ludost"!
Činilo mu se kao da ide zagrliti samu smrt. dead
Učinio je taj "smrtonosni" korak!

Za njega je to ipak bio spasonosni korak,
a ne ono što mu se činilo na početku! sretanyes


U trenucima kada nam se čini da je najluđe moliti, prepustiti se Bogu, u trenucima kada smo uvjereni da Ga nema, da nas je napustio, u trenucima kada nam se nevjera čini logičnim rješenjem... baš tada treba pobijediti/prisiliti samoga sebe (posebno protiv svojih osjećaja koji nas vuku na drugu stranu)
i približiti se toj samoći i tišini i zagrliti je!

I tek tada ćemo doživjeti ono što kaže sv. Pavao: "U nadi protiv svake nade povjerova Abraham..." - povjerova čak i kad su ga njegovi najdraži ismijavali, povjerova čak i kad mu je "zdrav razum" govorio suprotno, povjerova čak i kad su mu njegovi vlastiti osjećaji napominjali da je "lud" nut jer vjeruje Božjem obećanju...

Tek tada ćemo doživjeti pravu vjeru, a sve ostalo su "priče za malu djecu"... yessretan

Za nas je spasonosni svaki "ludi" korak i trenutak u kojem vjerujemo Bogu
čak i kada nemamo razloga ili dokaza za vjeru!
Svaki takav "smrtonosni" korak, kada bismo po ljudskom razmišljanju trebali prestati vjerovati i tražiti utjehu u nečemu što nije Bog,
bit će za nas spasonosni korak u kojem ćemo okusiti što je vjera! smijeh

"U nadi protiv svake nade..." - tek tu ćemo vidjeti kolika je naša vjera! thumbup sretan yes

mah hrvatska wave


Post je objavljen 02.12.2013. u 22:23 sati.