Pregled posta

Trokutastost ljudi

petak, 15.11.2013.

Razmišljam još uvijek o razbarušenom vrtu neuređene frizure. I stalno se vraćam na to kako ipak mora da su i vrtovi na neki način odraz onih koji su ih uređivali, iako to možda nisu namjeravali. Jer eto, nikako se ne može zaključiti da bi moja frizura bila uredno uređena, kosu nikako ne volim vezati jer me sve te gumice i kopče stežu i žuljaju, čak i ako je upletem ili smotam u punđu to nikad ne izgleda uredno, inače bi moralo biti čvrsto pričvršćeno, a to je tako neugodno i vodi samo glavobolji. Valjda su mi ostale frustracije od djetinjstva kad mi je mama čvrsto vezala kosu u kećkice i repiće širokim crvenim mašnama i slične bedastoće, kao - da mi kosa ne smeta u školi dok učim pisati slova. Mislim, zamisli da ti netko stavi svud po glavi velike svilene mašne i sjajne špangice s leptirićima, slonićima i likovima iz crtića i da takav moraš hodati po svijetu, bi li ti mogao išta naučiti pri tom osim kako sakriti osjećaj neugode pred drugom djecom?

U redu, svjesna sam toga da kosa koja neuredno visi posvuda u najmanju ruku nije primjerena mojim godinama ni onim dvjema sjedima koje sam nekidan našla iznad uha, ali znaš što - to sam jednostavno ja. Daleko od toga da mislim kako frizura imalo čini čovjeka ili da je čak jako važna, nikako. Nego je važno hoću li zbog mišljenja drugih pristati mijenjati na sebi ono što mi se sviđa, a nikome zaista ne šteti. Naravno, ako nekome ne kuham tako nepovezane kose :) A meni je moja kosa lijepa i volim je baš takvu kakva je. Ne mislim da me uljepšava, više me ništa ne može uljepšati, nego mi uljepšava život jer mi je lijepa i razveseli me svaki dan kad je vidim. Možda se čini da sam umišljeni narcisoid zbog toga, ali s druge strane, očito mi i ne treba puno u životu za radost :) Ne znam kako ću se osjećati jednom kad budem posve sijeda bakica, ali sad mislim da je neću nikad bojiti jer jednostavno nije moguće kupiti takvu nijansu šarene u nekoj bočici. Ako me optuže kao sjedokosu vješticu, radije ću nositi rupce na glavi nego je rezati ili farbati. A možda me život kazni zbog drskosti ovih riječi... Tada bih mogla promatrati svoju frizuru sačuvanu u vizurama razbarušenog vrta.

Moja obitelj mi kupila i darovala nove šlape. Ljubičaste s cvjetićima, mucaste i tople. Najprije sam se naljutila na njih jer kako im je samo palo na pamet kupovati mi nešto što si samo sama znam izabrati da mi paše, a sad me je zbog tog bezobrazluka iskreno sram, jer su me htjele obradovati. I uspjele su na kraju, papuče su zbilja preeeeekrasne! Zapravo sumnjam da ti nosiš takve ili slične, pa da ti ovo može biti interesantno, ali jednostavno si ne mogu pomoći i ne pričati o njima :) Znaš, stvarno su lijepe...

.
subota, 16.11.2013.

Zaspati i blaženo usnuti, odmoriti se. Ma da? Ne znam kad sam se probudila ovako umorna. Razumijem da postoje loše stvari na svijetu i sve to, ali me ljuti kad se nešto lijepo kao san pretvori u muku. Najprije sam sanjala kako s nekog visokog prozora gledam kako dolje na krovištu podizani snažnim vjetrom poskakuju crjepovi. Sve teške crvenkaste pločice odizale bi se pojedinačno u zrak i opet se uredno preslagivale u skladnu cjelinu krova, kao da maločas nisu plesale zrakom. Nekakav vrlo živahan, ali pametno spretan crijep. I tako sam to promatrala i nisam imala pojma što bi sad trebalo napraviti u tako blesavoj situaciji, pa sam se odlučila probuditi. Ustala sam iz kreveta, uvukla stopala u svoje nove tople šlape (jesam ti spomenula da imam prekrasne nove papuče !?) i izašla iz sobe. Ali tek što sam prošla vrata, učinilo mi se da od tamo čujem zvuk glasnog disanja. Bilo mi je jasno da nije moguć zvuk nikakvog, a kamo glasnog disanja kad tamo nema nikoga, ali sam se ipak okrenula i ne mogu ti dočarati svoju zbunjenost kad vidim sebe kako spavam tamo u krevetu. Onda shvatim da očito još sanjam jer takva situacija nije moguća, pa se odlučim ovaj put stvarno probuditi jer mi se takav varljivi san koji toliko pomiješa istinu i tlapnju uopće ne sviđa, osjećaj mi je vrlo neugodan i želim da prestane. Ovaj put stvarno ustanem i obujem one šlape, dobro promotrim sobu da se uvjerim da je ovaj put sve u redu i vidim da je sve na svojem mjestu i savršeno stvarno i da sam se ovaj put zaista probudila. Uz osjećaj velikog olakšanja krenem ipak popiti čašu vode u kuhinju. E, ali kuhinja je skroz drugačija i to mi je jako čudno, kao da sanjam. Ali probudila sam se? Pa nije valjda... Da, nađem se kako ležim u krevetu i upravo se budim. Konačno, bilo je i vrijeme, zbilja mi je dosta ovog sna. Odem u predsoblje i tamo je već mama, ni ona nije mogla spavati. Vadi mandarinu iz košarice na frižideru i pita hoću li da i meni očisti jednu. Kažem da ne mogu, da sam još uzrujana zbog neugodnog sna i počinjem joj opisivati kako sam mislila da sam se probudila, ali to nije bilo stvarno i ... - Razumiješ, želim istinu!, govorim joj i uzbuđeno mašem rukama da lakše shvati, ali ona i dalje samo zuri u meni skroz bezizražajnog lica čiji obrisi postaju sve nejasniji sve dok se cijeli lik ne pretvori u koprenu bijele izmaglice i posve nestane. Sad me već hvata strah, osjećam da više nemam baš nikakvu kontrolu nad događajima, a barem su snovi za mene uvijek bili sigurno područje. Tamo se rijetko događaju noćne more, ako mi se ponekad nešto u snu i ne svidi, promijenim ga na bolje ili još lakše - odem u drugi. Ipak su to moji snovi pa se i mene nešto pita. Ali sad - nije mi jasno što se događa, nešto se pokvarilo i ne mogu se čak ni probuditi, zbunjena sam i sama izgubljena u nekakvom međusvijetu. Sad je krajnji trenutak da nešto učinim i oslobodim se, ulažem odlučan napor da mrmljajući napokon izustim - Dosta je bilo! i otvorim oči. I onda sve ispočetka, još nekoliko puta... Eto, nisam se nešto odmorila, ali mi je barem puno jasnije odakle im inspiracija za Matrix.


nedjelja, 17.11.2013.

Veli mi Baumi danas da ananas ima baš oštru frizuru :)


ponedjeljak, 18.11.2013.

Neko sam vrijeme vozila iza velike cisterne koju nikako nisam mogla obići na zavojitoj cesti, ali nisam imala problema sa strpljenjem, nije mi se nikud posebno žurilo i polako sam se vukla za njom uzbrdo. Taman sam uključila radio i pustila u auto lepršave zvukove nekog razigranog glasovira, kad je cesta ispred nas zavinula kroz žutu šumu, pod debeli šuškavi tepih. Kako je široka cisterna ubrzala na ravnici, od njenog zamaha podigao se čitav onaj lisnati tepih u zrak pred moj auto i svim tisućama svojih djelića veselo zaplesao baš u ritmu one glazbe. Žuti leptiri od lišća vrtložili su se i njihali u čudnovatom taktu i činili čaroban oblak kroz koji sam prolazila. Ponijela sam dio te čarolije i za tebe, nek ti se nađe, tko zna kad će zatrebati :)


utorak, 19.11.2013.

Utorak je i ona ista cesta od jučer. Danas je prazna i mokra. Nema tepiha, a preostalo vlažno žuto lišće koje još visi sa grana drveća djeluje mi nekako tiho i... svečano.


srijeda, 20.11.2013.

Vidjela sam u dućanu nasmijanu ženu sa samo jednim zubom. Inače me iritira napadno glasan smijeh, zna mi djelovati nekako izvještačeno, usiljeno, ali ona se zvonko smijala tako iskreno i prirodno da sam poželjela neki gumb za pojačavanje tona. K tome je svima bilo jasno vidljivo, bez da nepristojno zuriš, da ima samo taj jedan zub i još u vrlo lošem stanju. A ona se široko osmjehuje i ne brine primjećuje li itko taj mali nedostatak. Baš me se dojmila, čak sam pomislila da bih voljela biti više kao ona. Mislim, ne da bih voljela imati manje zubiju :), nego biti slobodnija od tereta taštine. Ma, razumiješ.



četvrtak, 21.11.2013.

Zbilja je bila gusta magla jutros, nije se vidio prst pred vjetrobranom. Barem u nizini. Kad sam svladala uzbrdicu razbistrio se i vidik. I u taj vidik sa visine ne veće od 30 metara uletjele su tri divlje guske. Barem mislim da su bile guske, divlje svakako. Jedna na čelu letećeg trokuta, dvije po strani za njom. Čitala sam nekad negdje da velike brzoleteće ptice često biraju takve šiljaste formacije za let u skupinama zbog aerodinamičnosti grupe, onda imaju manji otpor zraka koji inače može biti problem svemu većem od sitnih lastavica. Razumjela sam da su ptice baš pametne. Tako sad čekam da jednom ugledam jato u obliku modernog zrakoplova ili mlazne rakete. Ali bez šale, znaš kako se svi rugaju guskama koje odlaze u maglu? E, pa ove guske ne da su otišle, nego su velikom brzinom uletjele u maglu i sigurna sam da su mi djelovale kao da su točno znale kuda su krenule i zašto. Odletjele su prema jugu, a tako bi valjda i trebalo. Pa ti još reci za nekoga da je glup kao guska. Palo mi je na pamet, a što ćeš dok voziš kroz maglu nego pustiti pameti da po njoj svašta pada, kako bi možda bilo zgodno kad bismo svi bili trokutasti, tada bi ljudi bili aerodinamičniji i lakše bi se kretali kroz život.

Opet magla na povratku, ali sad ona večernja. Jednako gusta. Ovaj put usporavam, pa na kraju i zaustavljam auto zbog troje lanadi na cesti. Zapravo i nisu više baš lanad, prije skroz mlade srne. Tri slađušne malene :) Stoje zbunjeno na cesti i gledaju se, pa gledaju mene zaslijepljene svjetlima farova, pa se opet gledaju. I ništa. I ja gledam njih. I tako mi tamo stojimo i gledamo se. Onda spustim prozor i upalim radio, tražim neku dostupnu frekvenciju jer želim vidjeti kako će reagirati na glazbu, ali ne nalazim ništa. Zato im krenem pjevušiti melodiju Winter wonderland, jer se ničeg drugog ne mogu sjetiti i samo što sam počela srne se konačno uznemire i preko grabe hitro odskakuću u mrak polja :) Toliko o mojem pjevačkom umijeću! Zapravo sve nije trajalo toliko dugo kako se čini, ali mi je bio neobičan doživljaj, pa mi je trajalo.

Inače, kaže mi moja prijateljica da to sigurno nešto znači. Svemir mi šalje neku poruku i tako to, jer jutro mi je poslalo tri guske i večer opet tri srne i tko bi to mogao protumačiti sad, ali sigurno je neki znak. U redu, samo ne znam što bi onda značio pregažen pas nasred ceste pred neki dan. Možda je to znak da uokolo živi zbilja mnogo životinja.



petak, 22.11.2013.

Danas sam otkrila na naslovnici blog servisa nešto jako zanimljivo - blog "Bubamara šarena". Privukao mi je pažnju baš tim imenom, jer si mi točno taj izraz jednom davno spomenuo, a naravno odlično pamtim baš sporedne stvari :) Tad mi uopće nije bilo jasno o čemu govoriš, a onda sam zaključila da su i meni simpatične bubamare i da ih ti zasigurno smatraš šarenima jer u narodu imaju toliko različitih naziva. Sad sam pročitala baš jednako ime i odmah znatiželjno kliknula pogledati o čemu je riječ jer mi se čini da to nije bilo rečeno slučajno. Pa kako mi se blog odmah svidio, vratila mi se ondašnja nedoumica što mi je pjesnik želio reć' i sad mislim da si ti možda još tada davno znao za to mjesto i pomislio kako bi bilo dobro da ga i ja vidim. Jesam ovaj put pogodila barem blizu ili da ipak dalje tražim onaj svemirski komunikator? Uglavnom, toliko mi se svidjela šarena crtkarija da sam odmah poželjela napisati to tamo u komentaru. Ali sam se u zadnji tren sjetila da nam je potpis zajednički i da to ne mogu napraviti a da te prije ne pitam. A ne mogu te pitati odmah kad se sjetim. Mislim, mogu, ali nećeš mi odmah odgovoriti. Tako sam odlučila uskoro razmisliti o tome da možda ipak otvorim jedan zaseban blog, barem za komentiranje ako to nekad opet jednako poželim. Naravno, mogla bih nam tada komentirati i voltaren, sad kad smo već moderni zbog fotografija na blogu, zbog komentara drugog bloga bismo bili još i popularni.



Post je objavljen 21.11.2013. u 19:20 sati.