O kome, o čemu, opet ja o referendumu.
Pred koji dan, poznanica je izjavila kako joj smeta kako STALNO oni koji su „protiv“ napadaju one koji su „za“, namećući im svoje mišljenje, iako bi najradije i sami glasali „za“, ali neće jer se boje da ne bi pred svijetom otkrili kako nisu modernih svjetonazora. Preagresivni su sa svojim nametanjem i preglumljavanjem (štogod to značilo) tolerantnosti.
Smetaju joj i one vražje parade, al neću sad o tome.
Kad se tek počelo pričati o referendumu, prilično sam se aktivirala među prijateljima i poznanicima pokušavajući im dići svijest o tome. S nekima je bio gušt razgovarati, neki su me iznenadili pozitivno, neki negativno, neke sam jednostavno htjela odalamiti toljagom po glavi i odvući u pećinu gdje im je i mjesto. Zaključila sam da je vrijeme prestati se boriti s vjetrenjačama i pokušavati urazumiti ljude. Realno, ta je tema još uvijek tabu ovdje, i ljudi se uglavom postavljaju onako kako su ih učili doma. I nema tih argumenata koji će promijeniti njihovo mišljenje. Oni moje argumente „razumiju, ali...“, ja njihove smatram potpuno bezumnima (imaju svoja 4 zida, mogu srediti što god žele s odvjetnikom, imaju sva prava koja trebaju). Uobičajene mantre. Ali, ono što nam je zajedničko, ostajemo pri vlastitom mišljenju.
Oni gornji moderni svjetonazori i glumljena tolerancija baš me nekako rastužuju.
Moguće da postoje ljudi koji zbilja to rade jer je „in“. U neko sam doba već pisala o aktivistima zbog aktivizma i koliko ih prezirem. I da, vjerujem da ih ima i koji su ovdje najglasniji. Osobno poznajem jednu koja je upravo takva, vječno se bori za nešto, nije bitno za što, bitno da je protiv svih, i sklona je oponente prozivati retardatima. Ne volim takvu retoriku. Ali, ono bitno, nekako ipak vjerujem da većina ljudi nije takva, i da smo se ipak nekud pomakli.
Ne smatram da imam nešto osobito moderne svjetonazore. Nikad nisam patila na „moderno“, dapače, imam određenu averziju spram bilo čega što se takvim opisuje. Predrasude, jbg, prema nečemu ih moram imati.
Prilično sam tradicionalno odgajana. Moja majka sklona je određene poslove etiketirati kao muške, a određene kao ženske, što me blago iritira (pogotovo što ženskih poslova ima više, a muški posao je uglavnom puka egzistencija i ubiranje plodova, a kad se i pojavi potreba za obavljanjem nekog „muškog“ posla, opet ja to radim jer se burazu ne da, pa nekaj napravi prek one stvari, a ja ne volim šlampavost). Ipak, divna stvar je to što moja majka nije u potpunosti otporna na preodgoj od strane vlastite djece.
Ono što mi je najbitnije u cijeloj priči, jest da su me učili da ljude ne cijenim prema bilo čemu osim prema njihovim djelima.
O homoseksualnosti nismo baš pričali, no imam osjećaj da je to općenito bila neka tabu tema. Znala sam da homoseksualci postoje, no nisam poznavala nijednoga (sad mi to zvuči potpuno nevjerojatno). Tek kad sam krenula u srednju školu, saznalo se za jednu poznanicu da je lezbijka. Moram priznati da sam bila zbunjena i nisam znala kako se postaviti. Malo me sram zbog toga, no eto, sklona sam opravdavati se činjenicom da mi je to bilo nešto potpuno nepoznato,a normalno je bojati se nepoznatoga. I što se dogodilo? Upoznata s tom informacijom trebala sam se suočiti s tom curom. Malo me čak i bilo strah.
Baš mi je to smiješno sad. Dolazim tamo...a ono potpuno ista osoba koju sam viđala i dosad. Jedino što se promijenilo jest moje saznanje. Lezbijka, taj opskurni, tajni pojam, kad ono, ista cura koju znam godinama.
Trebalo mi je to da me razbudi, jer nikad poslije nisam imala problema s prihvaćanjem ljudi kakvi jesu.
I da ga jebeš, toleranciju nikad ne glumim. Ako mi nešto smeta, neću se suzdržavati da to i kažem. Ne volim glumiti pristojnost, nema mi smisla, jer ako je sugovornik već čoban, ta gluma čini i mene takvom. Sve sam to nekak pokupila od doma. I sklonost argumentiranoj raspravi. To smo nekak naučili jedni druge. Ako je ikad i prolazilo „zato jer ja tak kažem“, više ne prolazi. I zamislite, svađe su rijetke, kratkotrajne i bezbolne.
Otkud moji „moderni“ svjetonazori? Upoznaš lezbu. Pa još jednu. Pa cijelu četu. Pa jednog pedera, pa drugog pedera. I ne bi vjerovali, al meni živo puca ona stvar tko se s kim jebe. Il si čovjek il nisi, gotova priča. I neki od njih su zreliji i spremniji za roditeljstvo od mnogih heteroseksualaca koje znam. U redu, zbilja ne poznajem mnogo zrelih ljudi. Znate onu, s kim si, takav si...
E da, kaj se tiče moje majke. Žena uzorna katolkinja, redovita u crkvi, ide na hodočašća, etc. Kad je krenula ova inicijativa, ja sam znala samo ime inicijative i da su homofobi. Dok moja majka jednom nije započela priču „Kako mi se povraća kad vidim onu babuskaru! Toj iz očiju isijava zlo!“ Teta Željkica, naravno.
I tak, moja uzorna majka katolkinja (i cijela obitelj, kad smo kod toga) je od samog početka protiv, sve moje prijatelje prihvaća jednako, bez obzira na to koga vole. Doduše, valjalo bi spomenuti i činjenicu da smo mi „neprirodni“ obzirom da je tata umro dok sam bila mala. Kak bi mama rekla „deca, pa kužite li vi da mi nismo normalna familija?“.
Obožavam svoju majku.
Tak da si glumatanje tolerancije netko može zabiti u mračne predjele.
E da, još kratko – jednom prilikom sam u razgovoru s frendom (pederom) izjavila da želim imati čopor djece. On mi je poželio da barem jedno bude gay. Ja to zbilja ne želim. Ne zato što ga ja ne bih voljela, nego kad vidim koliko mržnje ljudi sipaju prema onima koje i ne poznaju (ili, još bolje, prema ljudima koji su im inače baš dragi, no eto, imaju mračnu tajnu), dođe mi muka. A to se neće tako brzo promijeniti, koliko god se nadala. Tužno.
Opet se ispričavam na nepovezanosti. Jbg, kad tipkam u gluha doba.
Noć'ca!
Post je objavljen 19.11.2013. u 03:33 sati.