predmet iza njega je bio uredno pokriven platnom čije tkanje je bilo pregusto da bi se kroz njega nazrijelo o čemu se ispod radi, a čija bjelina se toliko isticala, da se moglo zaključiti da je tek odnedavno na njemu. mogao si prikovati misli i ostale bi zaljepljene, koliko god dugo izbivao. ponekad je to izazivalo strah, ali samo u pomnih promatrača, jer letimični pogled nebi imao na čemu zastati, od silnih misli u koje se nije moglo proniknuti izvana. -gotovo savršen zastor, mišljaše. -takav bi trebao biti posmrtni plašt. savršeno neprimjetan, skriven, koliko god bio izložen. a opet, obrisi trupla ispod nebi skretali misli u smjeru cvjetnih livada, u smjeru planinskih potoka, u smjeru oštrog zraka koji puni nenavikla pluća, iako sunce još visoko sije, nema se na čemu zaustaviti da bi ga zagrijalo, te ostaje hladan i neugodan, bez obzira na potencijalnu nadmoć nad svim ostalim uzdusima, koji se s njime ne mogu niti mjeriti, ali se koriste. prolaze pod normalno. dok on ostaje neudahnut, ostaje neiskorišten, ostaje neprepoznat. takav odlazak ionako nebi imao smisla, razdrmala ga je ta spoznaja. postojanost potrage za smislom je bila njegova najčvršća točka, nešto oko čega se zavrtio njegov svijet, pijesak od kojeg je gradio svoje kule, skliske od krljušti riba utkanih u smrdljivo zdanje. čekao je. čekao je da nestanu njihovi ostaci, da ostane samo glatki sedef koji odbija sa sebe očaj pogleda upalih očiju, milijuna koji su bili upereti u istom pravcu, sa istim ciljem-održati prolaz. no, on se zatvarao. ostavit će iza sebe milijun malih ogledala, na kojima se mogu prepoznati. milijun zrnaca pijeska što čekaju vjetar, krenu u natjecanje, koji će se dalje razletiti, ostaviti trag u zraku kojim prolazi. zagristi vjetar je bila igra, o kojoj su maštali međusobno se glodajući, režeči bijesno na svaki odraz koji im se učinio kao tuđ, iako je svaki odraz bio više njihov od njihovog vlastitog. slika vjernija od originala.
Post je objavljen 18.11.2013. u 01:27 sati.