Marketing
Irish roundeabouts: Belfast 55 kao preživljavanje i doživljavanje istine
Belfast je preživio Vukovar, hoće li Vukovar doživjeti Belfast?
Ovog vikenda šećem Belfastom i fotkam. Grad koji je doživio i preživio kalvariju polako se oporavlja.Tragovi prošlosti još su uočljivi, rane ne zacjeljuju tako lako. Policijsko osiguranje još dan danas budnim okom prati marševe, parade i proteste tipa "proud to be british" koje zbog slabe vidljivosti iPhone-a po mraku nisam fotkao. Baš kao što se britanske zastave još i dan danas, poderane i nikakve, vijore na vjetru koji puše protestantskom četvrti oko Fall road.
Policijsko osiguranje vikend partija u srcu grada. I dok mlade majke, pretežno katoličkog porijekla ponosno šeću svoju mnogobrojnu djecu, i dok mladi očevi zajedno s majkama vikendom ponosno pokazuju svoje potomstvo u dječjim kolicima, srce Belfasta prepuno je mladeži. Proputovao sam mnoge gradove svijeta ali nigdje, zaista nigdje na svijetu, nisam vidio toliko mladeži kao u Belfastu. Naravno, u odnosu na broj stanovnika. Znak je to da samo mladi mogu neopterećeno ići naprijed. Putokaz je to Domovini koja se ovih dana guši i grca u žabokrečini balkanske krčme a što nikako ne znači da su druge krčme ili pabovi bolji.
Belfast je nositelj simbolike. Grad je to sa svojedobno najvećom brodograđevnom industrijom na svijetu koja je 60ih godina prošlog stoljeća dosizala gotovo 50ak tisuća zaposlenih. Grad je to u kome je izgrađen Titanic, brod koji na svojoj prvoj vožnji doživi kalvariju. Baš kao i Belfast pedesetak godina poslije. Početkom 60ih godina Belfast bi grad veličine Zagreba da bi krajem 90ih spao je na svega 200njak tisuća duša. Tridesetak godina urbane gerile i terorizma otjeralo je iz grada sve željne mirnog života, rada i prosperiteta. Brodogradnja danas zapošljava svega 700njak zaposlenika no tu je nova nada koju donosi turizam jer ... Vjerovali ili ne ali Belfast je uz najmanji broj policajaca po glavi stanovnika jedan od najsigurnijih gradova na svijetu. A tu su i nove tehnologije jer ... Grad je to u kome u ova tri dana gotovo da nisam vidio starih ljudi. Posvuda uokolo su mladi a grad dostiže veličinu Zagreba.
Ipak, prevarili biste se ako bi pomislili da su "ratne sjekire" zakopane. Policija još uvijek budnim okom prati marševe, parade i proteste tipa "proud to be british". Ironija je to podijeljenosti koja unatoč vidljivom prosperitetu i visokom standardu života tinja još i dan danas.
Povlačim paralele sa Vukovarom i ne samo zbog godišnjice Vukovarske golgote koja je prije 22 godine kulminirala baš ovih dana već i radi nevinih žrtava koje su se dogodile. No paralelu mogu povući samo na nekoj općoj humanoj razini. Razini krvnika i žrtve jer ... Dok se u slučaju Vukovara radi o otvorenoj agresiji tuđinaca pod vodstvom komunističke petokrake i četničke kokarde podržanim lokalnim srpskim stanovništvom na narod koji napokon želi biti svoj na svome, ovdje se radi o netoleranciji koja začudo dolazi od strane koja samu sebe smatra tolerantnom na što se pokojni Martin Luther sigurno okreće u grobu. I ne zavaravajte se, nema to veze sa netolerancijom i nasiljem koje se ovih dana orkestrira u Domovini od strane režimskog EPH medija i vladajuće Partije koja zlorabi pitanje ćirilice i istospolnog braka kako bi pokrila svoje više no očite neuspjehe i promašaje lažnih obećanja.
Večeras je subota, 16 studeni. Sutra sa sjevera Irske vozim 600njak kilometara natrag na jug. Ponedjeljak 18. studeni je radni dan prepun nekih novih/starih izazova. Da ne duljim dalje sa simbolikom koja postoji, ostavljam vas sa izborom iz hrpe fotografija snimljenih ovih dana u Belfastu. I nadam se da mi nećete zamjeriti na predugom učitavanju web stranice u memoriju vašeg elektronskog ljubimca.
Bilježim se sa štovanjem sa zelenog otoka,
Bocaccio
(nastavlja se ...)
Post je objavljen 17.11.2013. u 01:54 sati.