Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/stroke

Marketing

Arcade Fire - REFLEKTOR

„Hello, please talk to me Arcade Fire. You are my favourite band.“ - reče u slušalicu jedan obožavatelj na kraju videa za pjesmu Windowsill koji je nastao za njihov dokumentarac Miroir Noir nakon albuma Neon Bible.



Čitao sam na internetu u to vrijeme da su Arcade Fire hladan bend koji nedovoljno komunicira sa publikom na koncertima. Nakon što sam ih gledao u Beču 2007., ne samo da sam se uvjerio kako su te tvrdnje neistinite, već sam shvatio da je to jedan od najenergičnijih i najtoplijih bendova koje sam u životu slušao i gledao.

Njihova pojava na sceni vratila mi je nadu da još uvijek postoje bendovi koji u meni znaju zapaliti vatru najljepšim himničkim melodijama što lelujaju iz svih tih šarolikih instrumenata i potpomognute vokalima benda poruke pjesama raspršuju kao vjetar sjemenke maslačka na polje čujnosti.

Ali koliko se u stvari tih poruka primilo na tom polju čujnosti? Ne baš mnogo rekao bih, čak ni nakon albuma Neon Bible na kojem bend proziva većinsku svjetsku populaciju konzumenata moderne tehnologije koja komforno živi svoje razvratne živote noseći krunice oko vrata; populaciju koja bez pogovora ide u svaki novi rat za naftu slijepo služeći na taj način imperijalističku korporativno-bankarsku elitu. Ta većinska populacija nikada nije čula za Arcade Fire i poruke koje njihovi albumi nose. Oni imaju svoje isprane mozgove, Lady Gagu i McDonalds. Njima ne trebaju pjesme koje ih tjeraju da razmišljaju tko su, odakle dolaze i gdje idu, kakvi su prema sebi i drugima.

Moj put je koračanje za ovim bendom u tom kolektivnom turobnom spoznajnom procesu u potrazi za trunkom svjetla vjerujući da izlaz još uvijek postoji. Da, ali izlaz za gdje? Možda bi nam ovo njihovo putovanje na Reflektoru između života i smrti gdje odbacuju sve maske i nude ogoljene sebe trebalo dati odgovor na to pitanje. Gdje bi mi svi kolektivno jednog dana trebali stići nakon ovog životnog putovanja? U pjesmi „Here comes the night time“ jedan stih kaže „but if there`s no music up in heaven then what`s it for?“. Ne, Bože, molim te, pusti me barem da unesem svoj iPod sa albumima mojih omiljenih Kanađana. Molim te, preklinjem te! Znaš da sam bio dobar, malo „pomaknut“ ali dobar čovjek. Volio sam druge ljude, nikad mrzio različite. Pomagao sam nemoćnima, zvao 060 za svaku humanitarnu akciju. Znam, nisam baš išao u crkvu Bože, ali to je zato što jednostavno ne vjerujem ljudima koji predstavljaju crkvu kao takvu. Zašto? Znaš ti dobro zašto. Molim te, pusti me da unesem malo glazbe. I da budem iskren, nikad nisam vjerovao onom stihu od Jinxa „možda je Raj prevara za kraj“. Znao sam da to nije kraj, ali nisam znao da neće biti glazbe ovdje. Daj, pusti me da unesem svoj iPod, umrijet ću od dosade ako ga ne unesem. Što, umro sam već? Ostat ću ovdje vječno bez glazbe? Ovaj, Bože, nešto sam zaboravio. Vratim se za pet minuta.



No, pustimo sada šalu na stranu. Ovaj tekst je nastao prije svega da iznesem par dojmova o novom materijalu Arcade Firea. Dakle, nakon prvijenca Funeral iz 2004. godine slijede albumi „Neon bible“ 2007., te „The Suburbs“ 2010. godine.
„Reflektor“ službeno izlazi 30. listopada ove godine. Bitno je na početku spomenuti Caroline Robert koja je radila na vizualnom identitetu omota albuma, kao i na samoj njegovoj promociji.
Članovi benda su u procesu stvaranja novih pjesama bili fascinirani Rodinovom skulpturom „Orfej i Euridika“, te samim mitom o tih dvoje ljubavnika da su im posvetili dvije pjesme na albumu (Awful sound i It`s never over). Caroline je bila zadužena da spomenutu Rodinovu skulpturu pretoči u omot albuma koji bi se nalazio na holografskoj ploči. Slika bi bila crno-bijela s time da bi se pod određenim kutem svjetla prelijevale boje. Dok bi crno-bijela simbolizirala prolaznost i smrt, boje dobivene pod određenim kutem pomicanja te ploče simbolizirale bi život.

No, pustimo sada omot. Kakav je zvuk novog albuma? Pokušat ću vam to dočarati u kratkim crtama pošto sam se malo zanio u samom uvodu.
Na prethodna tri albuma postojale su priče koje su tvorile cjelinu zajedno sa zvukom koji je bio karakterističan za pojedini album. Imam dojam da pjesme nisu ni upola bile jake zasebno kao u svojstvu samog albuma. Reflektor je po zvuku potpuna suprotnost prethodnicima. Ovim albumom prevladava jedan predivni kaotični kolaž različitih žanrova glazbe : od elektronike, popa, regea, afrobeata, krautrocka. Zašto je to baš moralo tako ispasti? Jesu li Arcade Fire odjednom postali bezidejna skupina glazbenika koja u svoj novi projekt trpa sve i svašta, pa što na kraju ispadne? Uvjeravam vas da nisu. Oni su točno znali u kojem smjeru idu i prije nego su službeno izbacili prošli album „The Suburbs“. Kod njih nema slučajnosti. Zato sam bio tako miran kada je izašao ovaj album. Slušao sam ga danima i sa smiješkom promatrao sa strane sve te glazbene znalce kako ga dočekuju na nož. Pustio sam ih da zagrebu po površini i odu. Oni s tim nožem ne bi odmah ubili album, već bi ga, kako im je malčice predug, prvo sjeckali, pa bi neke stvari čak i izbacili. Uglavnom, unakazili bi ga i otišli. A meni, što ga više slušam, sve je kraći. To je čar velikih albuma.

U vrijeme pisanja ove recenzije preslušavao sam „Remain in light“ Talking Headsa s razlogom. Uoće nije upitno koliko su Talking Headsi utjecali na Arcade Fire, kao što nije upitno da je „Reflektor“ na neki način „Remain in light“ Arcade Firea, s time da je James Murphy njihov Brian Eno. Čovjek je odradio izvrstan producentski posao.

Za one koji nisu slušali „Remain in light“ mala napomena da je nastao prije više od trideset godina u vrijeme kada je bendu prijetio raspad. Članovi benda i supružnici Chris Frantz i Tina Weymouth bili su već preumorni od Byrneovog ega i ne želeći odmah napustiti bend onako vruće glave odlučili su otići na putovanje po karipskom otočju kako bi napunili baterije i razmislili što dalje. Na tom su se putu sreli sa haićanskim voodoo religijskim ceremonijama upoznavajući se sa udaračkim instrumentima koji su karakteristični u glazbi iz tog podneblja, dok su se na Jamajci hranili reggae zvukovima. Nakon povratka su ušli u studio snimiti nešto eksperimentalnih materijala dok ih zanos još drži. Pridružio im se i David Byrne, ali ovaj put nije rađena glazba isključivo po njegovim tekstovima, već su prvo snimljene glazbene podloge i pozvan je Brian Eno da kaže svoje mišljenje. On je unaprijed htio odustati od tog projekta, ali kad je čuo materijal bio je više nego oduševljen. Zvijezda vodilja pri snimanju cijelog materijala bio im je album Afrodisiac nigerijskog majstora afrobeata Fele Kutija.



Arcade Fire su u dodir sa haićanskim voodoo religijskim ceremonijama došli zahvaljujući tužnoj sudbini njihove članice Regine Chassagne čiji su otac i majka morali pobjeći sa Haitija pred okrutnim režimom diktatora Francois Duvaliera.
Roditelji su se spasili ali je dosta rodbine poginulo i to je ostavilo veliki trag na njenom kasnijem odrastanju i povezanošću sa samim Haitijem i njegovom kulturom i običajima, što je ona kasnije prenijela na supruga Wina i ostale članove benda. Zato im je strašno bilo važno da se na ovom novom albumu osjeti taj haićanski karnevalski zvuk, kao i zaigranost sa voodoo veve simbolima. Odatle i sva ta misteriozna simbolika u samim najavama albuma.

Video za naslovni singl „Reflektor“ radio je Anton Corbijn, nizozemski fotograf i uspješni redatelj glazbenih spotova. Spominjem ovaj video jer uspješno vizualno prikazuje onu nit vodilju koja se provlači kroz album – bend koji stavlja maske i kreće na jedno neizvjesno putovanje kroz svoju karijeru. Sa tim maskama izgledaju pomalo zastrašujuće kao iskrivljena projekcija njih samih. U videu se pojavljuje i jedan ozrcaljeni kovčeg kojeg članovi benda prevoze u kamionu sa sobom. Taj kovčeg najvjerojatnije simbolizira gubitak identiteta benda. U jednom trenutku oni iznose kovčeg iz kamiona, otvaraju ga, a u njemu se nalaze male lutke koje simboliziraju nevinost. Oni te lutke uništavaju oskvrnjujući na taj način svoju nevinost što bi se moglo odnositi i na obredno seksualno orgijanje po voodoo vjerovanjima . Nakon toga plešu oko kovčega kao što je haićanski pogrebni običaj. Po tome sam zaključio da bi ozrcaljeni čovjek sa šeširom koji stoji pokraj ceste vrlo lako mogao biti Baron Samedi – gospodar smrti.



Win Butler je nakon razornog potresa 2010. Godine posjetio Haiti sa suprugom i na njega su ostavili snažan dojam svi ti ljudi koji pjevaju na ulici samo zato što su preživjeli bez obzira što su ostali gotovo bez svega : svojih bližnjih, vode, struje, hrane. Ali nisu ostali bez duše. Plesao bi sa njima na karnevalu dugo u noć i nikad nije bio osobno sretniji. Našao je duhovni mir među tim ljudima lišenima materijalne pošasti zapadnog svijeta.

Osim tog karnevalskog utjecaja na zvuk novog albuma, Butler je naveo Murphyjevu opsjednutost njujorškom disko scenom 70-ih, kao i svoju ljubav prema bendovima Black Flag i Fugazi, što se najviše moglo osjetiti u pjesmi „Normal person“. Mene je osobno na prvo slušanje najviše impresionirala pjesma „Awful sound“. Slušajući je imao sam osjećaj kao da u njenom uvodu sviraju Bad Seedsi : vidio sam Blixu iz 80-ih raščupanog za gitarom kako namiguje Bruce Springsteenu koji uzima mikrofon i pjeva „Carma police…“.
Najtužnije pjesme albuma su mi „We Exist“ i „It`s never over“. Za prvu je Butler potvrdio da uistinu govori, kako su mnogi i sumnjali, o dječaku koji spoznaje da je gay, a njegov otac i sredina to nikako ne mogu prihvatiti. Poznata vam je priča? Naravno da jest s obzirom da smo i mi jedno dominantno društvo u kojem postoje normalne stvari, a sve one ostale su nenormalne. Ako se ne ukalupiš, „najebo si ko žuti“. Žao mi je što živim u takvom društvu koje ne razumije različitosti i osuđuje sve koji ih podržavaju. Eto, o tome govori ova pjesma.



„It`s never over“ govori o ljubavi Orfeja i Euridike i njegovom neuspješnom nastojanju da je vrati iz svijeta mrtvih. Ali ne govori samo o tome. Govori i o našim borbama za ostvarenje zacrtanih ciljeva u životu i koliko je tanka linija između uspjeha i neuspjeha, života i smrti.
Pjesma „Joan of Arc“ (Ivana Orleanska) govori o ljudima koji vole biti generali poslije bitke, a nikad nisu bili spremni kročiti u vatru i izgorjeti u njoj za druge. Na kraju te pjesme me dosta potresao Winov vokal koji je potpuno identičan onom Bowievom u pjesmi „John I`m only dancing“. Sjajan završetak pjesme.
Najbolji stihovi albuma po meni se kriju u zadnjoj pjesmi „Supersymmetry“, a idu ovako : „if telling the truth is not polite then I guess we`ll have to fight.“
Živimo u laži. Cijeli ovaj današnji svijet je jedna velika umrežena laž.
Da se vratim na stih naslovne pjesme :
„Now, the signals we send, are deflected again
We're so connected, but are we even friends?
We fell in love when I was nineteen
And now we're staring at a screen.“

Nikad nismo bili povezaniji, a u isto vrijeme udaljeniji jedni od drugih. Mi smo prokleta internet generacija sa uzgojenim GMO osjećajima za druge ljude. Kreirali smo čudovište i sada se pokušavamo nositi s tim kako god znamo. A ne ide nam baš.

Citirat ću za kraj moju omiljenu glazbenicu Annie Clark (St. Vincent) koja u svom kratkom osvrtu na ovaj album postavlja pitanje „Gdje to idemo?“, a kao logičan odgovor joj se nameće Strummerova „Ravno u pakao“.






Post je objavljen 16.11.2013. u 16:40 sati.