Nalazimo se u velikoj financijskoj krizi. Najgore od svega krizi se ne nadzire kraj. Od početka krize naše elite napravile su jedno veliko ništa.
Strategija izlaza iz krize je čekati da se sve riješi samo od sebe. Da se rade reforme ili ozbiljne promjene na to niko i ne pomišlja. Mi svi lijep živimo, nemamo problema pa i nema potrebe za reformama. To je ubiti stajalište naših političara. Naši su političari zato majstori u demagogiji. Puno pričaju a malo rade. Najave oni neke reforme, svađaju se po saboru, naprave neke rezove daju izjave za medije a u suštini sve ostane isto. Samo da se ništa bitno ne mijenja. Javni dug i nezaposlenost rastu, prodaje se zadnje što se prodati da a nama opet stalno govore da je sve u redu. Čak se i pad gospodarstva prikazuje kao uspjeh
. Zar nikom nije jasno da naša kriza nije toliko puno povezana sa svjetskom krizom već da je problem u nama samim. Problem je u samoj strukturi društva. Problem je u hrpi privilegiranih skupina od političara, državnih službenika, generala, lažnih vojnih invalida i sličnih. Jednostavno vlada kultura nerada. Potiče se sve osim poštenog rada. U društvu nije došlo do slobodne poduzetničke utrke i shodno tome selekcije po sposobnosti. Umjesto toga došlo je do hrpe privilegiranih građana i selekcije po podobnosti. Istinske reforme moraju sadržavati ukidanje privilegija te poticanje rada i poduzetništva.
U nekim zemljama se uz poduzetništvo vezuju pojmovi kao obrazovanje, inovativnost i kreativnost a kod nas se vežu pojmovi kao šverc, pronevjera, prevara i utaja. Kod nas se rad podržava neisplatom plaća a poduzetništvo sumljivim kreditima i poticajima.
Dok ne počnemo cijenit pošten rad, kreativnost i inovativnost nećemo ni izići iz krize.
Post je objavljen 14.11.2013. u 21:24 sati.