Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/redroses24

Marketing

Pogledaj me opet, rekla sam, i utišala pogled u tla koja su plesala pod koracima uzbuđenog ljudstva. Pogledaj me opet, samo na kratko, i sakrij ga, što dalje, da ne pomislim da on zaista postoji.

Sanjala sam o djevojci pored koje bi se probudila noću i obavila ruke oko tijela, o djevojci koju bi poljubila kad bi se vratila s napornog puta, o djevojci o kojoj bi mogla sanjati – iako bi već dosanjana sjedila pored mene i gledala kako je očima skidam.

Sanjam te iako te još nikada nisam srela. Sanjam te, jer to je jedino što me pokreće naprijed i govori da postoji nešto zbog čega vrijedi ostaviti masu kako bi dvoje u tišini mogli pronaći riječi koje stvara žubor i buka u njihovim glavama.

Nije ljubav to o čemu sanjam, već život. Život bez drugih misli, bez kočnica, bez stezanja. Život u slobodi, ali život u dvoje.

Kad hodam ulicama ovog meni novog grada, pitam se, koji je to uopće po redu? Treći u kojem sam živjela, a koliko će ih biti sljedećih? Potajice se nadam da dolaze još mnogi, veći, uzbudljiviji, življi, sjetniji. Krojim planove za sve one što će doći, a zapravo, tek sada shvaćam, još ni sa ovim nisam u potpunosti prohodala. Koliko vremena treba da te upoznam i hoću li plakati kad ću odlaziti? Hoću li te prepoznati kada se opet nađem na tvojem pločniku ili će me dočekati neki novi, nepoznati vjetar?

Hodam ulicama ovog novog grada i upijam svaku njegovu riječ. Sve što je novo, uvijek je bolje. No koliko dugo se ga može zvati novim, bez da nam se ne zavuče pod kožu i postane onim što trenutno jesmo, onim gdje trenutno jesmo. Ovaj grad nije moj, znam, no volim tu misao što sam ga barem na kratko pozajmila. I vjerujem da nikada ni neće biti moj, kao što nisu bili ni prvi ni drugi.

I zato sanjam dalje, o djevojci, o životu, o gradu. O gradu koji će me zaustaviti, koji će reći hej, ovdje je tvoj dom, ovdje je tvoje sada i tvoje sutra, promijenit ću se samo onoliko koliko ćeš ti htjeti da se promijenim.

Postoji rijeka na sredini drugog i trećeg grada. Svaka meni draga, svaka potpuno drugačija od druge. Prva je mirna, tiha, nevidljiva. Često sam gledala ljude koji su tražili od nje više nego je to mogla dati. Odlazili su praznih ruku, mirni, tihi i nevidljivi poput nje. Druga je glasna i teška, priča priče o palim junacima, možda ljubavima s sretnim završetcima. Ovisno o želji koja je taj dan bila bačena u nju.

Ovaj grad nije moj, govori mi to svako lice koje sretnem na putu. Zato hodam po njemu i ovjekovječujem ga fotografijama, nadajući se da ću jednog dana možda ipak, barem malo, osjetiti da je ostavio dio sebe u meni.

Kako godine prolaze boravišta svake godine imaju novu adresu, neki ljude odlaze,a drugi odlaze. Razočaranja se više ne pamte, ciljevi postaju sve veći. Što su nedostižniji, to su srcu draži i bliži. A ipak, jedan mali kutak u ovom virtualnom svemiru uvijek ostaje isti. Uvijek spreman, uvijek željan. Možda je to baš ovaj kutak. I možda baš zato uvijek tražim njegova širom otvorena vrata.


Post je objavljen 12.11.2013. u 22:39 sati.