Neki dan sam na tevejcu gledao dnevnik. Izvjestiše svekoliki naš hrvatski puk da su napokon obrađeni podaci popisa stanovništva. Prije 2 i pol godine su nas sve skupa popisali a tek su sad objavili sve konačne podatke. Inače da znate, Kina koja broji oko milijardu i pol stanovnika, za 6 mjeseci obradi sve podatke, no eto… našim jebivjetrima je trebalo ravno 2,5 godine da sve obrade. Nas 4,5 milijuna, Kineza 1,5 milijardi, čisto da znate omjer.
I tako, u tom prilogu koji se bazirao na podacima starim 2 i pol godine ispada da je grad Čabar, grad sa najmanje nezaposlenih. Istinabog, podaci su stari 2 i pol godine ali to je tako, prema tim podacima Čabar ima najmanje nezaposlenih. U toj dnevničkoj reportaži prikazaše intervju sa par stanovnika grada Čabra koji i sami rekoše da je to možda nekad bilo tako ali sad nije sigurno, jer eto… „natezači kožice kurca iz ureda za prebrojavanje stanovništva i svih podataka“ dobrano kasne sa obradom podataka pa su se i podaci promjenili. Isto tako, spomenuše 2 najsiromašnija mjesta sa najmanje zaposlenih. Reportaža iz Čabra se premjestila u to najsiromašnije mjesto kojem nažalost zaboravih ime te zaustaviše jednu ženu na ulici koju su pitali kako se živi. Ne znam kako da vam opišem, nisam dovoljno bogat izražajno, no pokušat ću. Žena koju su zaustavili, bila je obučena u crni kaput, ne ono da je odrapan, nego sasvim pristojno. Na licu nije imala grama šminke. Svojom pojavom je odavala da se radi o radničkoj osobi. Obučena pristojno i čisto. U početku je odgovarala sasvim normalno, što god to normalno značilo. Govorila je o teškoj situaciji u njenom mjestu i kako sama nema posao i da jedino preko ljeta ugrabi sezonski posao na poljeprivrednom gospodarstvu… a onda… onda joj se brada počela tresi, oči napunile suzama, rukama trlja oči da se ne vidi da plače… ta žena se rasplakala pred kamerom. Kroz suze je govorila. Imao sam osjećaj kao da je posramljena, a zapravo se ničega sramiti nema. Ne plače čovjek pred kamerom zato što želi plakati, nego gleda u nju i „srami“ se, a sramiti se nema što.
Sjedio sam pred tevejcem i gledao u nju. Srce je htjelo puknuti od tuge. Zar itko u ovakvoj državi poput naše koja ima more, oranice i šume možde da se rasplače pred kamerom. Nije to plansko snimanje pa u scenariju piše „Pred kraj razgovora se rasplači“, ovo je žena… ljudsko biće… koje je pustilo suzu pred kamerom. Čak je zadnji dio razgovora i odrezan, jer očito da i režiseru nije leglo što žena plače. Ima 4-5 dana da sam to vidio i ne izlazi mi iz glave njen izraz lica. Bespomoćna, rasplakana, da ne velim ponižena… stajala je pred kamerom i nije izdržala. Cijenim njenu iskrenost, malo je takvih iskrenih koji će emocije pokazati pred kamerom… u udarnom dnevniku.
Trebao sam vam danas napisati nešto smješno, nešto što će vas po običaju nasmijati… no ne mogu… pod dojmom sam nepoznate gospođe čije izraze lica i sad pamtim. Socijalno sam jako osjetljiv, možda previše mada to „previše“ nema svoju definiciju i osjećam se posramljeno jer jedan član „moje obitelji“ se rasplakao pred kamerama. Iskreno? – Psovao sam! Znate kakav sam, bar vi znate a i ja to ne krijem… jebo sam majke svim ovim učmalim šupcima što godinama vode ovu državu, koji su se nakrali, popljačkali, skrasili svoje obitelji da im jebem zadnje koljeno u rodu.
Sva sreća pa je na Pleso sletio najveći avion na svijetu „Antonov“ kojeg je hodočastilo nekoliko tisuća ljudi, rekli su 10 000, ne želim vjerovati u to. Sva sreća pa imamo zdravstveni odgoj pa možemo raspravljati o puno pametnijeoj temi od radničkih prava i radništva pa raspravljamo dal na kurac navući kurton ili ne. Tu se zadnjih mjeseci razvukla ćirilica pa molim sve domoljubne stožere da mi objasne, znači li vam što uplakana žena, radništvo i radnička prava općenito, imate li što po tom pitanju dodati ili vam je ćirilica oduzela i um i osjećaje? Sva sreća na referendumu kojeg raspisašmo zbog 200tinjak deklariranih homoseksualca i lezbijki pa sve ostalo pada u drugi plan. Sva sreća pa danas europski satelit pada na Zemlju pa se ne zna gdje će opizditi. Sva sreća na buri koja trenutno puše u Kvarnerskom zaljevu jer danas će svi mediji pričati o tome.
Uplakana žena iz ove priče? – pobogu ljudi… kao da u zadnje vrijeme marimo za ikog, pa tako i za nju. Ako preživi dobro, ako umre opet dobro. Lajkaćemo ovu priču na fejzbuku iz „sažaljenja“ a poduzeti nešto za bolje sutra? – jebi ga… po zadnjim informacijama kojima ja baratam, to bi umjesto nas trebali odraditi vanzemaljci koji se spremaju doći 24.12. na sam Badnjak i sve negativno pretvoriti u pozitivno.
- Vanzemaljci, pa gdje ste više pička vam materina, čekamo vas već dugi niz godina?
- Eto nas Hrvazemljani, samo što nismo!
I tako… često se zapitam, ispijajući pivo, oćel nam ikad biti bolje... a onda… onda odem na wc, pišam u pisoar i razmišljam… oprat ruke nakon pišanja ili ne?
11.11.2013.
Autor: Bloger Krule