Zadnjih tjedan dva promatram kroz prozor kako radnici mijenjaju krovište jedne stare kuće. Nije mi skroz jasno zašto su tako kasno krenuli sa radovima, jer iako se bablje ljeto ove godine pokazalo nadasve velikodušnim, ipak je već polovica 11. mjeseca. Međutim, to je njihova stvar, ili problem, kako će već ispast, ako će zbog vremenskih prilika radovi biti oduženi ili otežani. Što se mene tiče, ja uživam promatrajući ih. Nekoliko puta dnevno mi padne na pamet kako bih se rado mijenjala s njima. To mislim doslovno, dakle ne želim svoj život mijenjati sa životom nekog od tih radnika, jer sam zadovoljna svojim životom, a i općenito kad netko poželi tuđi život, zapravo kupuje mačku u vreći, već bih se doslovno rado teleportirala na traj krov, uzela čekić u ruke i zabijala letvice.
Moj prvi susret sa crjepovima je bio dok sam još bila učenica. Ne sjećam se da li je to bio kraj osnovne škole ili početak srednje. U rodnom selu mog djeda, koje je porušeno u ratu, postavljali smo krov na čardak. Moj otac je nakon rata pronašao gdje su odvezli taj čardak, u nekom od susjednih sela, dogovorio s ljudima da ga vrate i ponovno složio na mjestu gdje je bio nekad. Čardaku je bio potreban novi krov. Tu smo uskočili moj djed, tata i ja. Ostatak rodbine se motao po dvorištu, ali nas troje je bilo na krovu.
Bila sam student kad je uslijedilo moje drugo veranje po krovu. Tata je u dvorištu….. ček malo ne samo on, svi mi skupa (čak je i baka još sudjelovala dok se temelj izlijevao, a sestra i ja smo oduvijek imale poziciju na miješalici, mama je naravno bila u kuhinji i pripremala ručak, donosila pive i općenito vodila računa da nam ništa ne fali), dakle u dvorištu smo sazidali šupu. I šupa je bila u potrebi za krovom. Tu smo opet deda, tata i ja odradili posao. Možda je buraz bio dorastao, ali nisam sigurna.
Koji je to gušt!!!
Zabijanje letvica, čekić, čavli, kožne rukavice, i pogled odozgo… Ha ha, predobro! :) A onda lanac dodavanja crjepova i slaganje. Taj gušt rada rukama, i činjenice da svaki idući put kad baciš pogled na taj krov, znaš da si ti bio gore i postavio taj crijep, taj kaplaj , tu gredu ofarbao, da je to živi dokaz tvojeg rada i truda.
Sjećam se, nešto sam razgovarala sa djedom, imala sam nekakve ideje… A on je samo rekao:
- Ideje se plaćaju.
Nisam odmah razumjela što je s time htio reći. S vremenom me život naučio što je htio reći.
Željela bih još jednom, bar još jednom, s čekićem hodati po krovu. Zato si i ne mogu pomoći kad mi svako malo pogled pobjegne u stranu, kroz prozor, na svježe zabijene letvice.
Post je objavljen 08.11.2013. u 14:27 sati.