Racionalizacija je vrlo čest obrambeni mehanizam. Njome ljudi svoje vlastite frustracije i probleme, a za koje su u većini slučajeva sami krivi, pokušavaju umanjiti na način da traže "razloge" kojima krivicu svaljuju na druge ljude, stvari i/ili pojave. Fotografi su tu vrlo često na tapeti kao dežurni krivci, prvenstveno zbog toga što ih je mnogo.
Evo nekoliko primjera kako ljudi svoje muke, frustracije i probleme raznim racionalizacijama prebacuju na fotografe.
** Kompleksi vlastitog izgleda
Koliko god to možda nekome šovinistički zvučalo, po pitanju kompleksa u vezi vlastitog izgleda uglavnom prednjače žene. Pogotovo kad su u pitanju fotografije; ako npr. ispadnu "debelo" na slici, to racionaliziraju time da je za to "kriv" fotograf, a ne one same što se ne zanju kontrolirati i smanjiti obroke, ili pak prihvatiti činjenicu da su takve kakve jesu. Ili pak ako na slici budu uhvaćene u nekoj grimasi ili glupoj pozi u koju su se same dovele, opet racionalizacijama pokušavaju sve uvjeriti da je za to "kriv" fotograf, a ne one same koje su zapravo same svijesno radile grimase ili se glupirale. Tu je naravno klasična retorika kako se njih ne smije slikat jer "nisu fotogenične", a koja je često posljedica upravo dotičnih situacija. No to se, naravno, odnosi gotovo isključivo na druge fotografe i tuđe aparate (pogotovo ako je u pitanju SLR) no nipošto ne vrijedi (dapače upravo je suprotno) ako je u pitanju njihov vlastiti mobitel s kamerom - tu uvijek ispadaju "savršeno" pogotovo ako je u pitanju self-shot u zrcalu nekog javnog WC-a.
** Napadaji veličine
Samozvani redari umišljaju kako su toliko važni da imaju pravo kontrolirati sve u svojoj okolini, da su mjerodavni određivati tko što (ne) smije raditi, kako imaju telepatske sposobnosti da "znaju" tko je fotograf i zašto snima, što namjerava, te da su fotografi "niža vrsta"... Iako vrlo glasni i agresivni, skloni vrijeđanju i omalovažavanju, verbalnim ili čak i fizičkim nasrtajima, smatraju za sebe da su "najkulturniji, najpametniji, najpravedniji i najskromniji" ljudi na svijetu. No, zapravo su oni najobičniji psihijatrijski slučajevi opasni za okolinu. Uobičajene racionalizacije kojima pokušavaju opravdati svoje tlačenje fotografa su najčešće bazirane na nekom uobičajenom anti-fotografskom stereotipu, ili nekom konkretnom razlogu (da se kamera uglavnom najviše plaše kriminalci - oni sami, op.a.), a nekad čak tvrde "da ih je fotograf provocirao/ugrožavao fotografiranjem".
Inače, iza svake prepotencije stoji neka impotencija.
** Kompenzacije vlastite nesposobnosti
Nesreće se događaju svakodnevno. No, u situacijama kada se dogodi neka nesreća i netko strada, ima onih koji osjećaju potrebu nešto učiniti, ali ne mogu ili ne žele učiniti ništa konkretno (pomoći žrtvama ili spriječiti još veću nesreću). No kako bi ipak "učinili nešto", obruše se na fotografa koji snimi rezultate nesreće racionalizacijama da je za nesreću zapravo on "kriv" ili ju je svojim fotografijama učinio još većom (proglašavjući ga "lešinarom", "profiterom na tuđoj nesreći" i sličnim pogrdnim etiketama), da bi sami sebe i okolinu pokušali uvjeriti kako time "rade nešto korisno". Najčešće uz retoriku da "tko normalan snima takve stvari" i/ili "što slika, zašto ne pomogne"?
** Potreba za komocijom
Komocija koju ljudima pruža nedostatak povratne informacije u obliku fotografija, nekada je sasvim dovoljan razlog za nekritičko glasno zagovaranje i propagiranje nečega. Ima onih koji su tako u stanju fanatično zagovarati nešto, uklučujući i prilično gnjusne stvari, ali samo uz uvijet da im se slike toga što zagovaraju ne stavljaju pred oči. No ako se to dogodi, odjednom nije problem u njima i njihovom aktivizmu, već u fotografima i fotografijama, jer su upravo fotografi oni koji bilježe "uznemirujuće" fotografije realnosti koje bi im mogle narušiti tu komociju - bilo da se npr. radi o slikama žrtava rata kod onih koji propagiraju rat "u ime pravde", bilo da se radi o fotografijama rezultata abortusa onima koji propagiraju abortus kao "opravdano sredstvo kontracepcije", ili fotografija raznih vrsta sakaćenja onima koji zagovaraju metode srednjovjekovne inkvizicije "za kažnjavanje određenih vrsta kriminalaca" itd.
** Na krivom mjestu u krivo vrijeme
Kada je netko svijesno na krivom mjestu u krivo vrijeme, često sam sebe uvjerava da da ga nitko drugi ne može vidjeti. Da je nevidljiv. Osim ako ne postoji fotografija ili video snimka koja pokazuje da je na krivom mjestu u krivo vrijeme. Naravno, opet slijedi racionalizacija da nije problem u njima, već u fotografu koji ih negdje uhvati u kadar. Pogotovo ako nastupi za njih neka nepoželjna posljedica...
Inače, nikome na čelu ne piše tko je, što je, i gdje bi morao biti u nekom trenutku.
** Lažna sigurnost
Paranoici vjeruju kako će se neka katastrofa sigurno dogoditi. Kako bi sami sebi (ali i okolini) dali lažan dojam sigurnosti, svu krivicu za nepoželjne događaje svaljuju na fotografe izmišljajući maštovite i logički izvitoperene scenarije u kojima tvrde kako je fotografiranje uvijek prvi i najvažniji (condito sine qua non) korak prema katastrofi..No kada se katastrofa dogodi, iako su oni uporno tlačili svakog fotografa koji je naišao, nije im jasno "kako se to svejedno moglo dogoditi?"
Post je objavljen 07.11.2013. u 20:51 sati.