Stvarno, poetičnost se zna otkriti i na neobičnim mjestima, pa zašto ne i u lišću na nekoj vrtnoj stazi. Onda je još samo treba primijetiti. Tako sam se osvrnula uokolo ne bih li opazila išta skriveno. Ali skriveno je takvo i ostalo. Ipak, shvatila sam da su mi u vrtu najdojmljivije sve te vidljive promjene. A zaista se neprestano mijenja, svakodnevno. Zapravo se mijenja čak i promatran iz različitih kuteva. Bilo mi je žao što sam propustila zadnjih nekoliko mjeseci, nisam uopće ulazila u taj vrt sve do nekidan kad sam potražila one sličice. Očekivala sam... ne znam što sam očekivala, valjda pustoš ili divlju zapuštenost, tako nešto. A od proljeća se dogodila opet samo promjena. Proljetne božure zamijenili su žuti vjenčići jesenskih zvjezdana, izgledaju baš kao sunca onim koracima umiješana u jesenji šuškavi tepih. Olakšanje i ugodno iznenađenje. Ništa nisam učinila, samo sam prošetala i skinula ležaljku s drveta. I pokupila sam nekoliko preostalih oraha koje su vjeverice i puhovi valjda izgubili u lišću. Čini se da to mjesto sad stvarno ima neki svoj životni ritam i sustav samoodržanja. Sad ne znam izvire li poetičnost iz toga, ili je poetičnost ono iz čega vrt zapravo raste.
Post je objavljen 05.11.2013. u 23:22 sati.