Na poslu imam jednu stariju kolegicu, stariju u smislu pred penzijom. Ima nešto u sebi što me podsjeća na moju majku, neku toplinu, oblači se kao da ne želi biti primijećena, sivo, crno bez struka, frizura joj je kratka, pomalo bezlična, ali jao, kad se krijes upali, ona gori, a sve ostalo je krinka. S vremena na vrijeme kad se razgovori zavuku u obične teme, a ne samo vezane za posao, ona počinje sa iznošenjem bisera iz svoje riznice sjećanja. Volim ju slušati, jer te teme su mi bliske, bliže od mnogo čega što bi se očekivalo da je osobi mojeg godišta blisko, kao Internet, facebook, izlasci, šoping… lutam u tim pojmovima kao da sam ispala iz krivog filma, kao da mi uopće nije mjesto sada i ovdje, već tamo i onda.
Nedavno se kolegica prisjetila perušanja kukuruza. Ima ugodan glas, a oči joj sjaje dok priča, ja sam sva uho. Ne volim se isticati, niti volim upadati u riječ, pogotovo ne starijima, ali kad mi je neka tema tako srodna kao da je netko pustio film moje biti, ne mogu odoljeti, zaboravim se pa sva sretna izlanem.
- Pa toga se i ja sjećam!
Ostale kolegice (uostalom, sve starije od mene), se zagledaju u mene, kao da ne vjeruju, jer što bi se ja toga sjećala, neke su zaintrigirane činjenicom da tako mlada osoba s ponosom ističe takvu informaciju, a neke me gledaju u nevjerici, pomalo sumnjičavo, i s laganom nezainteresiranošću za išta što ima veze sa seljaštvom. Ali ja ih ne vidim, vratila sam se u djetinjstvo, u svoju riznicu sjećanja.
- Kod tetke smo brali kukuruze, ona živi u Glini, Jukinac, zapravo je to tatina tetka, ali za mene su uvijek sve tetke bile moje tetke. Ali toga više nema, više ne siju kukuruz, tetak je umro, više nemaju ni krave. Tetka bi nam uvijek svima pripremila za povratak sir i vrhnje, jaja, i piceka. A vrhnje je bilo takvo da si mogao zabiti žlicu u njega i ona bi stajala okomito. Takvo vrhnje više nigdje nisam jela. Toga više nema.
O da, branje kukuruza, perušanje, rudnjaci, seljački drveni pod, ajvar i domaće kobasice, dio su mojeg djetinjstva, dio unutarnjeg ognjišta što mi grije misli.
Neki dan sam hraneći živad (čitaj - kuja weimarski ptičar, 6 štenaca i mačka sa krnjim repom), dok staraca nije bilo, primijetila kako kašeta s kestenima stoji na klupi kraj ognjišta. Počeli su gubiti boju, postali su mutni. Ne tako davno, kesteni nisu stigli poprimiti taj turobni znak zaboravljenosti. Crne ruke i crne usne pratile su bijele osmjehe, a mošt se pio za doručak.
Postoje običaji u mojoj obitelji, radni običaji kao priprema zimnice, kiseljenje zelja, pečenje kestena danima za redom dok ne prepuknemo, betoniranje, zidanje, spremanje drva, postavljanje krova i zabijanje kaplaja.
Ali nekako blijede, još titraju, ali slabo. Ono oko čega smo se okupljali mijenja se, i sve je manje toga. Svatko u svojem brlogu. Kao da smo uletjeli u vakuum, u stanku između dvije priče. Trudimo se da se nit nastavi, da ne pukne, jer strah od nepoznatog ledi nam žile. Još malo, treba samo izdržati, samo dok ne počne nova priča.
A tu je negdje, osjećam ju, ta nova priča. Doći će.
Kad dođe, hoćemo li uspjeti vratiti naše tradicije?
Hoće li moja djeca gaziti zelje bosim nogama kao što sam ja to činila?
Hoće li voziti traktor po polju?
Hoće li znat što je rudnjak a što perušina?
Hoće li dobiti žulj na trtici od jahanja konja bez sedla?
Hoćemo li znati vratiti naše običaje, ili ćemo morati stvoriti nove, a stare pospremiti u riznicu za bisere iz sjećanja?
Post je objavljen 05.11.2013. u 19:32 sati.