Naše se svećenstvo svako malo osjeti pozvanim u križarski pohod. Pregrupiraju se na brzinu, zbiju u čvrstu formaciju i javno istupe sa nekom bombastičnom ili revolucionarnom idejom, mišlju ili dotad neizrečenom ocjenom situacije ili aktualnog događaja. Izađu oni tako pred stado svoje, ogrnuti zlatom obrubljenim bundama od činčile, sa pozlaćenim šeširićima, zlatnim i smaragdnim prstenjem i sa zlatnim štapovima u rukama. Štapovi su zlatni valjda zbog toga da se naglasi plemenit naum utjerivanja istine u tvrde balkanske glavurde. (A kada im ponese misao vitlaju njima kao Darth Maul ). Zaplaču onda nad nesretnom sudbinom sirotana pred sobom. Moralnom, duševnom, duhovnom, materijalnom i svom drugom propašću. Pritom pozovu puk da ponizno klekne i ne podiže pogleda prema njima, bojeći se, valjda za zdravlje svojega stada, kao svaki čestiti i savjestan pastir. Da ne bi, jadni, od tog silnog zlata, oslijepili. Onda za sve nedaće od Poncija Pilata do danas optuže najbliži Sotonin rod kod nas, Crvenu aždaju sa knjižicom partijskom, pozovu narod da se čvršće privine uz skute matere crkve, poškrope ga janom iz koje su božanskom preporukom istjerani svi slobodni radikali i sumpor pakleni i odu za stol. Nakon Bogu i probavnom sustavu ugodnog objeda, preporuča se nemasno i lagano, janjetina, jaretina, teletina, bakalar, sjednu u zatamnjene limuzine i nastave trnovitom stazom prema kraljevstvu nebeskom.
Da se podsjetimo, kod nas su to isti oni tipovi koji su si izgradili vlastiti šoping centar sa multipleks kinom. Krist je takve, svojevremeno, ako me pamćenje ne vara, bičem tjerao iz hrama svojega oca. To su tipovi koji propovijedaju skromnost i poniznost kao ulaznicu u vječni život, a svoje kuće ukrašavaju dragim kamenjem, "Ne sakupljajte sebi velika blaga na zemlji" malo vrijedi, malo ne. Za njih nikako ne. To je družba čiji se nauk temelji na milosrđu, solidarnosti i nesebičnom dijeljenju i davanju, a od države i naroda traže da im se vrate tisuće nekretnina i parcela, do kojih su kroz povijest dolazili otimačinom, ubojstvima, ucjenama, klevetama, lažima i iznuđivanjem. Vrlo se lako iz povijesnih zapisa i dokumenata da zbrojiti da je katolička crkva odgovorna za najviše zla u povijesti svijeta i čovječanstva i za smrti više ljudi nego svi politički režimi zajedno. Ne pada mi na pamet niti jedan slučaj da je netko drugi javno spaljivao žive ljude na pučkim svečanostima i još se dičio time.
Na kraju krajeva, katolička crkva danas ima svoju državu, Vatikan, koja je, u suštini, autoritativni diktatorski režim, koji ne priznaje osnovna ljudska i građanska prava unutar svojih granica i ima na snazi zakon koji promovira i podržava pedofiliju.
Efektni javni nastupi naših svećenika obično su tempirani uz kakve masovne skupove ili pučke veselice. Tako je bilo i sada, za blagdan Svih sveti. Biskup se jedan ražestio na aktualnu vlast, sve te sotonine sljedbenike i šejtanovu djecu, ujedinjene ispod petokrake zvijezde. Jer, ispod zvijezde dolaze i belzebub i skojevci. Svi oni, u jednakoj mjeri, razaraju obitelj, državu, crkvu, vjeru. Narod u suštini. I crkva ih ne može priznati kao narodnu vlast, jer to nisu. Za njih su glasale vjeverice i sive čaplje valjda. Ne priznaje crkva ni njihove uredbe, bezbožne zakone i sotonističke propise. Ali, priznaje onaj zakon po kojem joj se svake godine ima isplatiti toliko i toliko gotovine iz proračuna. Ne libe se iz ruku samog nečastivog primiti čvrstu valutu, jer, živjeti se od nečega mora. U tom motivacijskom govoru održanom na groblju, biskup je optužio vlast da narodu ispire mozak. Pa narod baulja uokolo poput zombija. Još je biskup dobro i prošao, mogli su ga ti zombiji i dohvatiti, pa odvući sa sobom pod zemlju. Održana je propovijed prave i čestite Hrvate i Katolike trebala motivirati da čim prije na lomači spale crvenu aždaju. I da odriješe u nedjelju kesu, kad im se gurne škrabicu pod nos.
Općenito se naši dušebrižnici osjećaju pozvani miješati se u sve aspekte javnog, društvenog života. Odnedavno se na silu, vrlo bezobrazno i agresivno, guraju i u privatne živote ljudi, i vjernika i nevjernika. Prema njima, crkva ima pravo iznositi javno mišljenje o svemu. Naravno da ima. Kao i svaka druga organizacija i slobodni građani, To im pravo nitko niti ne osporava. Dalje traže da imaju utjecaja na donošenje svih odluka, za koje oni procijene da su im važni, da će od njih izvući nekakvu korist, ili dobiti nekakvu moć. I to mogu dobiti, ali onoga trenutka kad se bilo tko drugi bude imao pravo miješati u njihove poslove. Kada će lovačko društvo moći uređivati sadržaj svete mise ili predsjednik mjesne zajednice bude mogao mijenjati redoslijed i sadržaj deset božjih zapovijedi, onda se i svećenicima može dozvoliti da utječu na sadržaj školskog programa.
Muči svete ljude u zadnje vrijeme i financijska kriza, kao, uostalom, i cijelu državu. Malo im je novaca od države. Valjalo bi još. Skoro su svima poispadala porculanska zubala kada je netko spomenuo da bi možda trebalo preispitati ugovore Hrvatske i Vatikana o plaćanju danka, što su učinile mnoge europske države. Ionako se je familija okupljena oko bivšeg pape dobro obložila, perući novac mafijaškim klanovima i prodajući oružje na najbrže rastućem tržištu za vojnu industriju i vjerska učenja. Par milijuna manje iz zemlje predziđa kršćanstva nadoknadili bi sa dva kontejnera ručnih bacača i kompletom priručnika za uporabu istih i katekizmom "Ratnici milostivog Krista".
Kao poskoci su biskupi skočili kad se je spomenulo uvođenje crkvenog poreza. Ne kod nas, drugovi komunisti! Zašto ne, gosponi velečasni? Pa kod nas je katolika preko 85 %. Biće para ko salate. Neće, jer onda neće biti niti toliko vjernika. Bolje je da ostane ovako. Da svi građani plaćaju za sve vjerske zajednice. I oni koji jesu vjernici i oni koji nisu. Oni koji jesu, plaćali bi onda porez svojoj vjerskoj organizaciji ili sekti. Ovako katolici plaćaju onima koji vjeruju u Yodu ili Godzilu. Hinduisti plaćaju za pravoslavce i muslimane. Ateistima i onima koji o tome uopće ne razmišljaju ne plaća nitko, ali oni plaćaju svima. No, da se takav porez uvede, fasade ne bi bile ni približno tako svjetlucave.
Došla su sa Kaptola i zabrinjavajuća upozorenja kako se sve više ljudi okreće drugim sadržajima i oblicima zabave i razonode, te ne idu više u crkvu u tako velikom broju, kao što su išli u mrskom komunizmu. Jednostavno je ponuda sadržaja puno veća. No, ne bi ljudi išli svaki tjedan u kino da se 200 godina prikazuje jedan te isti film. Niti bi kupovali novine koje tiskaju iste vijesti još od 1870. godine. O tome bi duhovni oci trebali razmisliti. Ako su na zahtjev vremena i tržišta odgovorili gradnjom šoping centra, kina, kupnjom limuzina i zlata, možda bi malo trebalo poraditi i na sadržaju koje nude potencijalnim kupcima. A i marketingu.
U crkvu danas idu samo penzioneri, koji naslučuju približavanje susreta sa stvoriteljem, djeca koja moraju na vjeronauk radi prosjeka u školi i razni mutni tipovi koji se ne znaju čestito ni prekrižiti, a za duha svetoga misle da je Casper. A i takvi idu samo da se vide na dnevniku, u prvom redu do oltara, na Božić, Uskrs ili na dan predizborne šutnje. Propovijedati poniznost, odricanje od ovozemaljskih dobara, milosrđe i solidarnost, a primati "izdašne milodare" od takvih " novih stupova hrvatskog društva" normalnim je ljudima postalo ne samo odbojno, nego i gadljivo. Kao i propovijedanje da je u redu ako ljudi rade i nedjeljom, pa čak ništa zato ako im se i ne plati, bitno je da stignu u crkvu, ostaviti danak pred oltarom utjehe i ljubavi.
Zato su ova biskupska naricanja kako je narod osiromašen duhovno i materijalno jer se okrenuo od crkve, šuplja, pokvarena i podmukla. Jednako kao i ona hadezeovska da oni nisu za to krivi. Ili esdepeovska da nam je krajnje vrijeme za odricanje i od vode i zraka, dok oni obilaze opustošenu zemlju u satelitski navođenim automobilima, sa obješenim raspelom na retrovizoru. I svi nam govore kako su vremena teška, ali moramo vjerovati u bolje sutra i spas. Jer, Isus nas sve voli. Samo, ta ljubav nije besplatna.
Post je objavljen 02.11.2013. u 13:02 sati.