Pregled posta

Slijepa sljedba toboženizma

Ironično je da razbijači dvojezičnih (točnije: dvopismenih) ploča posve točno ističu nemogućnost kompromisa (kolega bloger bi rekao da su lucidni sebi unatoč), ali tu nemogućnost kao konkluziju izvlače iz, naravno, posve pogrešnih polazišta tj. premisa (zato: sebi unatoč).

Naime, u kojem smislu je kompromis nemoguć?

Po njihovom shvaćanju, kompromis je nemoguć, jer ih bilo kakav dogovor ipak u futuru obvezuje na prihvaćanje ćiriličnih natpisa u nekakvom pa i eventualno deminutivnom obliku. A prihvaćanje ćiriličnih natpisa njima je apsolutno neprihvatljivo, u bilo kakvom obliku pa makar i minimalnom – ikada. Ergo, kompromis, koji bi s vremenom značio prihvaćanje natpisa – za njih ne dolazi u obzir.

Pri tom, zaslijepljeni svojom svetom krusadom na ćirilicu (a zapravo na srpstvo), razbijači omašuju uočiti da kompromis naravno doista jest nemoguć, ali iz posve drugih razloga i sigurno ne zahvaljujući njihovoj pogrešnoj logici. Kompromis je nemoguć, jer kompromisa u poštivanju ljudskih prava u zemljama parlamentarne demokracije ne može biti. U zemljama parlamentarne demokracije ne može se pregovarati oko postojanja ili nepostojanja ljudskih prava. Ili se ljudska prava poštuje - ili ih se krši (među ostalim i razbijanjem dvojezičnih ploča). Ili ljudskih prava ima - ili ih nema. Ako se voljom građana neke zemlje krše ljudska prava, a to doista može biti volja i većine građana te zemlje (pa čak i ozakonjena, kao što su primjerice bili nacizam/fašizam), ta zemlja onda naprosto nije zemlja parlamentarne demokracije, već nešto sasvim drugo.

Stoga, aktualno pitanje koje se vandaliziranjem ćiriličnih ploča trenutno postavlja Republici Hrvatskoj i njenim građanima vrlo je transparentno i glasi - želi li Hrvatska svojim društvenim uređenjem uistinu biti zemlja parlamentarne demokracije (što smo kao građani ove zemlje referendumom o hrvatskoj samostalnosti, osamostaljenjem i donošenjem Ustava odabrali biti) ili pak želi biti nešto drugo?

Progovorimo otvoreno.

Ružna i ogoljena suština problema ćiriličnih natpisa i jest u tome što se razbijači ploča, koji danas kao pseudoargument izvikuju promašeno pitanje „Zar smo se za ovo borili?!“, doista nisu borili za „ovo“ što postavljanje ploča predstavlja a njima užasno smeta, tj. za demokratsku i civiliziranu Republiku Hrvatsku koja promiče i poštuje ljudska prava svih njenih građana - već su se borili za etnički čistu netolerantnu Hrvatsku, bez njima omraženih Srba (a po mogućnosti i bez drugih manjina koje bi im eventualno zasmetale). U tom, po pitanju motiva koji ih pokreće, nesvjesno ogoljavajućem upitu za što su se to oni borili, kojim s ponosom slijepaca ističu svoje navodno „pravo“ (pravo -a koje to nije- na netoleranciju Srba u RH, koje su za sebe i svoje potomke po vlastitom razmišljanju "izborili" u Domovinskom ratu), sadržana je sva promašenost misaonih polazišta i postupaka razbijača ploča. Njih vrijeđa pomisao da hrvatski građani srpske nacionalnosti danas u Hrvatskoj imaju jednaka prava kao i hrvatski građani hrvatske nacionalnosti, vrijeđa ih dakle elementarna provedba ljudskih i građanskih prava, vrijeđa ih demokratsko, civilizirano i uljuđeno društvo za koje su upravo u Domovinskom ratu pale mnoge žrtve.

Posve autentično, jezivo i zapravo prilično blentavo čuđenje ekstrema i vandala (dakle ekstrema i vandala, a ne civiliziranih hrvatskih građana i branitelja) u susretu sa ljudskim i građanskim pravima, taj njihov vandalski bijes nad postavljanjem ćiriličnih ploča, odnosno, nad provođenjem univerzalnih demokratskih uzusa među ostalim ispisanih i u Ustavu RH (temeljnom dokumentu i najvišem zakonu Republike Hrvatske koji Republiku Hrvatsku definira civiliziranom i demokratskom državom po izboru njenih građana) - svjedoči da se oni 90ih doista jesu borili za zemlju Hrvata, ali ne i hrvatskih Srba u toj zemlji Hrvata. Ne i Srba, kojih, po njihovom razmišljanju, od tada kao hrvatskih građana srpske nacionalnosti ima da nema, a ako ih baš mora biti, onda kao genetski pripadnici poražene nacije, kao gubitnici po krvnim zrncima, imaju u ovoj „Našoj zemlji Nas Hrvata“ za vijeke vjekova držati jezik za zubima, šutjeti, biti manji od makova zrna i egzistirati kao vječni građani drugog - nižeg reda (po onom zloćudnom Kerumovom šovino-primitivizmu da „Srbi u Hrvatskoj moraju znati gdje im je mjesto“).

Pitanjem (kojeg naglas društvu i sebi učestalo postavljaju), a nadasve svojim ponašanjem, vandali odaju da se doista jesu borili za nacionalistički-totalitarnu, a ne civiliziranu i demokratsku zemlju koja poštuje, čuva i brani građanska i ljudska prava - svih svojih građana (uključujući dakle građanska i ljudska prava „čak“ i svojih građana srpske nacionalnosti).

Danas se takvi začuđeni razbijači ploča, kojima pred ćiriličnim natpisima nije jasno za što su se zapravo borili, koji žive u paralelnoj stvarnosti i koji se tek bude iz nacionalističkog sna 90ih - najednom osjećaju prevarenima, jer se oni po svom priznanju a) doista nisu borili za zemlju u kojoj će i građani srpske nacionalnosti imati Ustavom zagarantirana prava, i b) jer im nije isporučeno ono za što oni misle da su se borili, a što im je svojedobno i obećano – etnički čista hrvatska džamahirija u kojoj će/mo Mi Hrvati u svojoj zemlji voditi glavnu riječ i imati u svojoj zemlji, dakako, privilegiran položaj i veća prava od ostalih nacija, a pogotovo od tih tako mrskih nam Srba (zajednička crta svih ekstrema i nacionalista je kronično nerazlikovanje zločina od nacije).

Ni iz bliza im nije jasno da su se, boreći se za svoju zemlju - borili baš za demokratska prava manjina u njoj, kao i da se, boreći se za prava manjina – najiskonskije bori za svoju zemlju i demokraciju u njoj. Naprotiv, oni smatraju da su svojom žrtvom "zaslužili" u svojoj zemlji uopće ne trpiti Srbe (koje ni ne smatraju dijelom svoje Hrvatske), i uopće nisu svjesni da je već u samom korijenu njihovih postupaka, kako sadašnjih tako i tadašnjih, sadržan kapitalan civilizacijski, etički i misaoni promašaj.

No taj promašaj nije pao niotkuda.

Problem je u samom počelu, u motivima koji su pokretali pojedince pri stvaranju RH i u nesankcioniranju, odnosno, čak i poticanju zloćudnih elemenata šovinizma.

Tobože građanska prava

Vandali koji razbijaju ćirilične ploče, nažalost samo traže provedbu upravo onog što im je i sam Tuđman (HDZ) od početaka obećavao provesti i ozbiljno na toj provedbi radio – igrokaz demokracije pred svijetom.

Na papiru (letku) navodna tolerancija manjina, a zapravo šovinizam u praksi. Tobože građanska prava za Srbe RH, za koje će se zapravo potajice pobrinuti da ih u RH više ne bude. Tobože uređena zemlja, a zapravo etnički očišćena zemlja.

Slijed događaja je, za one koji vide, bio više no predvidljiv... tobože demokracija, a zapravo... razbijanje dvojezičnih ploča.

Ogavnost leži u nesankcioniranju i poticanju hrvatske mržnje prema Srbima, u činjenici da su mnogi hrvatski građani - nasjeli takvoj huškačkoj politici niskih strasti. U tome što su svi građani RH prevareni i iskorišteni (a ne samo ovi nepovratno zabludjeli razbijači ploča) i što im/nam je nad rakom multietničke Jugoslavije besramno obećavana Naša (a etnički čista) Hrvatska - zlokobno obećanje sa neizrečenim podkontekstom, na koje(g) su mnogi nažalost neosviješteno ili osviješteno-objeručke pristali.

Osim transkriptirane i jasno izrečene zloćudne namjere prema hrvatskim Srbima, neprobavljiva ogavnost Tuđmanovog toboženizma leži upravo - u odnosu prema građanima Hrvatske (dakle prema svim građanima RH, prema njihovoj budućnosti), odnosno u onoj startnoj figi U džepu. Ogavnost leži u prevari tadašnjeg državnog vrha, opskurnoj sviti na čelu sa Tuđmanom, koja nije birala sredstva pri ostvarenju zacrtanih ciljeva. Ogavnost leži u činjenici da je HDZova vrhuška stvaranju „demokratske i neovisne države“ svjesno pristupila neiskreno, kompromiserski, lažući, obmanjujući vlastiti narod, prevodeći vlastite građane žedne preko vode, obećavajući demokraciju nesmiljeno gazeći načela demokracije, ukratko, na prevaru - obrazlažući sebi i svim građanima Hrvatske da cilj (država) opravdava sredstvo (laž) i da je to ok. Da je ok:
1) s jedne strane paktirati / koalirati sa „manolićima“ (onom starom i svim mastima premazanom udbaškom gardom kriminalaca),
2) a s druge strane ogavnim neoustašlukom -koji najizravnije potire sva ljudska prava i demokratska načela- interesno podilaziti bogatoj emigraciji i njihovom žalu za Endehazijom, jer su od njih trebali izvući početni kapital - novac (i s tim su se ciljem poslanici HDZa besramno koristili zaista odvratnom šovino-retorikom i obećavanjem povlastica u budućoj Našoj, a zapravo Njihovoj Hrvatskoj; primjer: Mesić među Australcima).

Rijetki su od samog početka jasno vidjeli zloćudnost i netransparentnost namjera te temeljnu pokvarenost tog zapravo primitivno-makijavelističkog programa: Svim sredstvima do cilja, ako treba i sa crnim vragom, a kad dobijemo svoju državu, lako ćemo...
(čitaj: Kad dobijemo Svoju državu Mi odabrani Hrvati u njoj ćemo imati glavnu riječ, dominirati i diktirati, oglušujući se na ljudska prava manjina, političkih protivnika, radnika, a u konačnici i cijelog naroda ako stanu na put našim ciljevima).

Demokratska načela su tako pala kao žrtva Tuđmanovog i hadezeov(sk)og toboženizma praktički i prije nego što su zaživjela, pala su u Tuđmanovom paktiranju sa nasljednicima totalitarističkih sustava (komunizma i fašizma) i na interesnom huškanju na mržnju prema jednoj naciji. Toboženizam se i dan-danas direktno pronosi kao Tuđmanovo zloćudno naslijeđe kroz postupke razbijača ploča i kroz njihovu slijepu mržnju. Razbijajući dvojezične ploče oni pljuju na sve one koji su dali život za uljuđenu i civiliziranu Republiku Hrvatsku. I umjesto da daju obol upravo takvoj zemlji, oni pronose naslijeđe zloćudnih i beskrupuloznih likova koji su gradili navodno civiliziranu i demokratsku zemlju sa figom u džepu, koji su donijeli Ustav bez namjere da ga poštuju, koji su obećavali „tobože građanska prava“ tj. građanska prava samo na papiru, ukratko, koji su davali obećanja bez namjere da ih održe.

Tobože obećanje građanskih prava, tobože država koja svojim građanima jamči ta prava, a zapravo od samog starta - laž.

Zaključujem po stanju u kojem je zemlja, kolikogod sirov i primitivan bio, taj makijavelistički plan im je u potpunosti uspio.


Post je objavljen 24.10.2013. u 00:30 sati.