Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/marole

Marketing

ADAMOVO REBRO U EPIZODI Dundo Pero itekako Vićan

Čim su završile vijesti na televiziji u dnevnom boravku psihijatrije na Rebru, pao sam u strahovitu depresiju. Nije primarijus Adam, šef psihijatrije na Rebru, glup što nam govori da televizija produbljuje teškoće nas psihičkih bolesnika. Odmah sam znao da s ovako depresivnim stanjem, nema šanse da se ne ubijem do večernje terapije. Pošao sam moliti sestru Sonju da mi da antidepresive kako bih još uvijek ostao među živima. Sestra Sonja je pušila. Zadovoljna je svojim poslom ponajviše jer se na psihijatriji smije pušiti.

-Marole, pa dobro znaš da ti ne smijem dati lijekove prije 10 navečer. Takva su pravila.

-Ali ovo je vanredna situacija – i dalje sam je molio - Ful mi je loše, idem se ubit, skočit kroz prozor.

-Ajde, ajde, ne dramatiziraj – rekla je ispuhujući dim – psihijatrija je u podrumu, kako ćeš skočiti kroz prozor?

Uto je došao Profesur. Čini se da je dobio Depo Moditen u guzu. Noge su mu plesale, a on ih je pokušavao smiriti neprekidnom šetnjom – gore, dole - po psihijatrijskom hodniku.

-Ne čitate knjige? – dobacila mu je Sonja. Profesur je stalno čitao knjige, bio je najinteligentniji i najobrazovaniji od svih nas na psihijatriji.

Profesur ništa nije odgovorio. Vidjelo se da bi najradije otkinuo noge plesačice. I on je bio u depresiji.

-Profesuru, amo se ja i ti ubit kad se ovako loše osjećamo?

-Marole, koji ti je – reče Sonja –prestani to govorit!

-Ne mogu, loše sam – rečem.

-Pa što je to bilo na tim jebenim vijestima? Reći ću Adamu da vam odnese televiziju da ne gledate tu psihijatriju.

-Pero Vićan je pravomoćno osuđen – prošaptao sam.

Sestri Sonji je sve odmah postalo jasno. Dobro je znala da mi je Pero Vićan sredio dolazak na psihijatriju. Ne dolazi se na psihijatriju tako lako, pogotovo ne u Zagreb. Svakim danom sve više ljudi puca, kapaciteti psihijatrija su mali, a liste čekanja ogromne. Sestra Sonja dobrao zna da kad netko iz Dubrovnika dolazi na psihijatriju u Zagreb to može biti samo zahvaljujući Peru Vićanu.

-Žao mi je. Znam da puno dobrog radi za vas Dubrovčane. Mi ga ovdje na psihijatriji čak smatramo dijelom našeg tima, eto koliko pomaže ljudima da dođu u ovaj podrum – iskreno će Sonja.

Onda doda:

-A što je napravio da su ga osudili?

-Ma ništa posebno – kažem – Pripisao je preko jednog suca zemlju na sebe u jednom selu pokraj Dubrovnika. Ta zemlja je bezvrijedna. Na njoj su se nalazile samo ruševine, nisi mogao ni pomadore sadit.

-A koju je kaznu dobio?

-Deset mjeseci zatvora – kažem s očima punih suza – Ako opet puknem, a siguran sam da hoću, tko će mi sredit boravak na psihijatriji?

-Ajde, ajde Marole, ne pizdekaj. Uvijek je u tebe neka drama – reče Profesur koji je se rastezao na psihijatrijskom hodniku odmah do ulaza u Sonjin ured.

-A u tebe nije? Zašto si na psihijatriji ako si tako skuliran?

-Dobro ti znaš zašto.

Za Profesura se pričalo da se na psihijatriju došao praviti lud kako bi dobio prijevremenu mirovinu. Pukao je na poslu profesora, jer je svjestan da za uspješni život pojedinca nije potrebno obrazovanje, nego obraz. I to đon obraz. Onda je izgubio volju za tumačenjem, a do penzije 15 godina. I sad je tu.

-Kukaš da je dobio zatvorsku kaznu, ali to nije istina. Dobio je zatvor, to stoji, ali on mu je preinačen u rad za opće dobro.

Odakle samo sve ovo zna, a nikad ga ne vidim u dnevnom boravku psihijatrije, ispred televizije. Maus je pričao za njega da koristi nekakav internet i da tamo sve sazna. Mi mu ostali nismo vjerovali da tako nešto postoji. Samo je James Bond bio sumnjičav, on će sve to istražiti, tako je rekao.

-Marole, je li istina ovo što Profesur govori? – upita me Sonja.

-Jest, sestro.

-Pa zašto onda prijetiš samoubojstvom?

-Zato jer će morati otići iz politike i gradskog vijeća. A kad nisi u politici, nisi moćan. Vidi samo primjer Radimira Čačića. A ako Vićan nije u politici, kako će nas Dubrovčane pospremati na psihijatriju?

Profesur me gledao točno u oči. Izgledalo je kao da će potegnuti pištolj i upucati me. Vrtio je glavom i kao da se pitao zašto su svi psihički bolesnici glupi i neupotrebljivi kao i lijekovi koje piju.

-Marole, koju si ti srednju školu završio?

-Ugostiteljsku. Tri godine.

Profesur je samo klimao glavom kao da potvrđuje svoje misli o mojoj inteligenciji.

-A što si po zanimanju? Koji posao trenutno obavljaš?

-Poštar sam.

Vidjelo se kako razmišlja o mom životnom putu. Ali nije me podcijenjivao, već se interesirao kakvo sam imao obrazovanje i jesam li bio đon obraz. Shvatio je da korijen riječi obraz nikad nisam koristio u životu – ni u obrazovanju, ni u đon orazu - osim kad se brijem. A i to radim rijetko, što gusta brada dokazuje.

-Kažeš Pero Vićan mora raditi za opće dobro, i treba napustiti politiku i gradsko vijeće – stade profesor objašnjavati – a znaš li ti moj Marole kako se politika definira još od stare Grčke?

-Kao pljačka naroda – rečem mu.

-Ne, u krivu si – ispravi me – Politika se definira kao rad za opće dobro što u prijevodu znači da će se Pero Vićan na odsluženju kazne morati baviti upravo politikom koja ga je i dovela ispred suda kako bi mu oni presudili da se bavi politikom.

-Znači Pero Vićan će ostati Pero Vićan – upitah.

-A nego što si ti mislio? Da će ga se riješit? – zaključi Profesur radeći neke smiješne joga vježbe.

Vidjelo se da nije vićan u tome. Ne može svatko biti vićan. Osim Pera Vićana. On je itekako vićan za ostati Vićan. Valjda zato jer dobro pozna korijen riječi obraz.


Post je objavljen 20.10.2013. u 09:40 sati.