Kolega bloger E.P. ove je godine u izdanju HENA COM objavio (sad već i promovirao) zbirku priča objedinjenu pod naslovom „Ples na žici“. Ova se zbirka sastoji od 31 kratke priče, popraćene pogovorom Ludwiga Bauera (koji mi se najmanje svidio, ruku na srce, jer sam imala dojam da je napisan općenito i pomalo svisoka).
(Prije svega, moram napomenuti da je osobito neugodno pisati o knjizi nekoga koga, barem u virtualnom smislu, poznaješ i tko te može konfrontirati ako si napisao kakvu glupost ili uvredljivu konstataciju. Osobito je to nezgodno ako su ti dojmovi nakon pročitane knjige posve krivi, a autor ti na to ukaže. Već sam jednom ranije bila u toj situaciji i osjećaj vlastite nestručnosti me gotovo smoždio.)
Čitajući, prvo sam se prisjetila vlastitog pogovora koji je za svoju zbirku kratkih priča pod naslovom „Mrkli mrak, bez zvijezda“, napisao Stephen King. On je tada rekao kako on osobno voli pisati o običnim ljudima u neobičnim situacijama, iako drugi pisci možda imaju druge preferencije. Uzevši taj citat u obzir, zaključila sam da drugi pisci tada mogu pisati ili o neobičnim ljudima u neobičnim situacijama, o neobičnim ljudima u običnim situacijama i, dakako, o običnim ljudima u običnim situacijama. Upravo potonje obuhvaća krug interesa autora Eduarda Prangera u ovoj zbirci.
Radi se, dakle, o običnim, prosječnim ljudima, koji se zatječu u običnim, svakodnevnim, ali često emocionalno napregnutim situacijama (autor se bavi pitanjem obiteljskih odnosa, osobito bračne nevjere, financijske oskudice i posuđivanja novca, ali i općenitim pitanjem ljudskosti, o kojoj progovara osjetljivo i sućutno prema vlastitim likovima).
Možda se varam (iskoristit ću pogodnost mogućnosti da me sam autor ispravi ako griješim), ali mi se čini da je osobita pažnja poklonjena sistematizaciji priča unutar zbirke: one su posložene kronološki, čini mi se, i to ne redoslijedom nastanka, već nekakvim povijesnim redoslijedom kakav Hrvati dobro poznaju. Naime, prva je priča „prije rata“ (kao razmeđe između „onda“ i „sada“, svi mi na isti način dijelimo svoju prošlost), zatim slijedi nekoliko ratnih priča, a sljedeće su priče iz razdoblja „poslije rata“, kad su došla razočaranja i kad je nastupila neimaština. Konačno, u trećem, posljednjem dijelu priča, autor izlazi iz moje ranije sistematizacije u ladicu „obični ljudi u običnim situacijama“ i prelazi u kategoriju „obični ljudi u neobičnim situacijama“.
Možemo to promatrati i drugačije: pričama o djetinjstvu i djeci autor otvara zbirku, da bi je zatvorio pričama o starcima, potrebama starosti i o smrti, pa je u tom smislu zbirka također kronološki poslagana.
Ono što mi se sviđa kod pisanja E.P.-a jest lakoća jezika, jednostavnost pripovijedanja i uvjerljivost dijaloga, a tek povremeno osjetila sam nezainteresiranost za sudbine i priče likova (tu osobito mislim na priče „Aluna“, „Kasperle“ i „Avondster“, vjerojatno i stoga što nisu smještene u naše podneblje i povijesnu zbiljnost, zbog čega su pomalo deplasirane iz generalne ideje zbirke. U tom smislu smatram da zbirka ne bi ništa izgubila na kvaliteti da tih priča nije bilo, a možda bi brojem stranica bila približnija uobičajenom broju stranica za zbirke priča).
Ako želite pročitati recenziju zbirke priča iz naslova, pročitajte pogovor Ludwiga Bauera – ja se ne bavim recenzijama, ja se bavim preporukama. Stoga, preporučujem „Ples na žici“, u prvom redu kolegama blogerima, koji imaju osobiti interes podržati jednoga iz svojih redova. Zagrepčanima, o čijem gradu (i svom gradu) Eduard Pranger s takvom ljubavlju govori u svakoj od svojih priča. Braniteljima, da znaju da nisu sami. Sredovječnim i starijim osobama, da se nasmiju i/ili ražaloste nad tegobama starije dobi (kad smo već kod toga, i mladima, radi buđenja njihovog suosjećanja prema starijima). Konačno, svima nama, kako bismo se podsjetili za što, a ne kako živimo.
Post je objavljen 14.10.2013. u 09:12 sati.