Internetske su me putešestvije uputile na jednu pjesmu koja se u Americi često recitira na pogrebima. Ime te pjesme je „Do not stand on my grave and weep“, a autorstvo je, nakon pomnog istraživanja, 1998. godine pripalo pučkoj pjesnikinji Mary Elizabeth Frye (naime, ovu je pjesmu autorica napisala 1932. godine, a mnogi su joj kasnije osporavali intelektualno vlasništvo).
Ovako se objašnjava povijest nastanka ove pjesme:
Pjesnikinja, koja je živjela u Baltimoreu, nikad se ranije nije bavila pisanjem poezije, ali se okušala u tome na molbu mlade njemačke Židovke, Margaret Schwartzkopf, koja je živjela s Mary Frye i njezinim suprugom. Margaret Schwartzkopf bila je zabrinuta za svoju majku, koja je bila bolesna, ali koju Margaret nije mogla posjetiti zbog sve snažnijeg anti-semitskog ozračja u Njemačkoj. Nakon što joj je majka umrla, Margaret se povjerila pjesnikinji kako joj je žao što se nije imala priliku isplakati na grobu svoje majke, što je ponukalo autoricu da za utjehu svojoj stanarki sastavi spomenute slavne stihove na smeđoj papirnatoj vrećici.
Nakon toga, Mary Frye se nastavila baviti pisanjem, ali ostala je zapamćena po ovoj pjesmi, koju je postalo uobičajeno recitirati na pogrebima i u drugim tužnim i svečanim prigodama.
Pjesma je doživjela prijevode na nekoliko svjetskih jezika, ali pošto se ne usudim prevoditi poeziju sa stranog jezika (možda bi se neki bloger okušao?), donosim je ovdje u njezinom potvrđenom, autentičnom obliku, u spomen najdražima kojih se sjećamo ovih dana: