„Downton Abbey“ je jedna od meni omiljenih televizijskih serija, porijeklo čijega šarma mi je ostalo posve nejasno – radi se o seriji spore radnje, pompoznih likova iz britanskih aristokratskih krugova i njihovih (često još pompoznijih) sluga, pa se zapravo i sama pitam zašto sam tako, niti ne sluteći, potpala pod njezin grešan utjecaj.
Bilo kako bilo, nije stoga čudno da se nisam skanjivala ugrabiti priliku za čitanje još kojega djela autora po čijem je scenariju snimljena već spomenuta „Downton Abbey“, i prvi mi je ruku dopao roman „Snobovi“ (iako je prvo objavljen roman „Prošlo nesavršeno vrijeme“, oba u izdanju Mozaik knjige). Svoj konačni sud reći ću vam odmah – nisam očarana, ali nisam ostala niti razočarana.
U središtu je radnje očaravajuća Edith Lavery, djevojka koja se iz srednje klase nastoji probiti u aristokratske krugove, koji u Ujedinjenom kraljevstvu još imaju svoju važnost i značenje (autor često pojašnjava neupućenom čitatelju društvene kanone i izolaciju najviše društvene kaste, pa zapravo vrlo plastično postaje kako je mukotrpna migracija iz nižih u više slojeve društva). Edithino plivanje kroz društvenu žabokrečinu pratimo očima njezina prijatelja glumca, koji je zbog pripadnosti upravo tim društvenim krugovima bio pripušten saznavanju svih njegovih mračnih tajni. Edith, potaknuta društvenim ambicijama svoje majke, odlučuje zavesti Charlesa, grofa Brougtona, ali nakon manje od godine dana u braku s njime, njegovim dvorcem, a pogotovo njegovom majkom, lady Uckfield, Edith uviđa da je vjerojatno pogriješila. I stoga napravi najgori, neoprostivi društveni faux pas...
Osim spomenutih društvenih kanona, zanimljiv je i autorov prikaz načina razmišljanja koji gaji najviša društvena klasa, pogotovo njegova zastarjelost i deplasiranost: teško je zamisliti da u suvremenom dobu još ima grofova-veleposjednika, koji upravljaju imanjima i organiziraju lov, ali autor pojašnjava da se ovi posjedi uzdržavaju, između ostaloga, i organiziranjem posjeta u javne prostore svojih domova.
Međutim (sada, naime, slijedi onaj dio koji zamjeram romanu), kad se radnja romana posve ogoli od setinga, dobivamo priču o djevojci koja se, ponavljajući greške iz rane mladosti, ne može odlučiti između dosadnog i pouzdanog muškarca (koji joj može priuštiti ljetovanja, zimovanja, poslugu i općenito blagostanje, ali čija ljubav nije osobito strastvena) i zanimljivog i vatrenog muškarca (s kojim je zajamčena neponovljiva tjelesna ljubav, ali se nije moguće osloniti na njega). Ovakvu su literarnu dilemu pisci ljubića smještali u sva moguća okruženja, od prethistorijske pećine do svemirskog broda, pa je pitanje je li bilo potrebno smjestiti je (još jednom) i u britanski velikaški dvorac.
Ono što zapravo želim reći jest da je sve ono što nadopunjava fabulu daleko vrjednije i zanimljivije od same fabule, pa vam preporučujem da roman „Snobovi“ čitate ne zamjerajući fabuli njezinu predvidljivost, već uživajući u okruženju koje, koristeći privilegij maštovitog čitatelja, imate šansu posjetiti.
Post je objavljen 07.10.2013. u 18:48 sati.