Ne, moje kiše nisu tužne. Sjećaš se kako sam voljela pisati sve one misli koje odjednom nahrupe, sjure se na listove bijele, nevine. Čekao si, znam da si čekao. Osjećaj nikada ne vara, nikada ne laže, ali nismo o tome govorili jer kao dalek svijet smo ostali nevidljivi oku. Samo sam tebi mogla ispisati svaku suzu koja nikako da kane pa su se potoci, rijeke kao bujice po nutrini mojoj razlijevale tražeći izvor, a ti si bio moj vrutak, moj tihi izvor, moja šuštava istina. To žuborenje u pismima, koja su odlazila nisu tražila potvrdu dolaska do tvog oka. Znala sam da im je delta bila sigurna. Još uvijek čujem i stalno me izaziva, gotovo tjera ponovo i ponovo pustiti sebe, onu nutarnju,onu nevidljivu da se riječima preda. Znat ćeš da sam zauvijek na poseban način, nevino, nedirnuta tvojom rukom u blizini tvojoj stalno, a svjetovi nas dijele svojim ogradama. Poželim potrčati danas kao djevojčica dok kišica u svom snatrenju lagano, jesenje tiho sipi, uhvatiti kapljicu za tvoj dlan, zapisati čaroliju kojom te jutros dozivam. Moje kiše nisu tužne, one su vrckave kapi što dušu ispune sjajem kao biseri ogrlicu oko vrata. Moje kiše su svjetlo što rasvijetli tmine nutarnjeg bijega i razlome tišinu pjesmom. Moje kiše su raspršeni snovi, djeca nerođenih stihova, zaboravljenog vremena i putovanje bez kraja. Moje su kiše i sjećanja i novi dan, sve što imam i što mogu dati ponijet će putem do tebe i zato moje kiše nisu tužne.
06.10.2013.
Post je objavljen 06.10.2013. u 08:49 sati.