Politika pomirbe , koju je provodio Franjo Tuđman, politika je oprosta.
Opraštali smo im nakaradni komunizam i socijalizam. Opraštali smo im Jugoslaviju (jednu i drugu). Opraštali smo im žrtve (žrtve s Trga, žrtve s Bleiburga, žrtve s Križnog puta, žrtve (neimenovane).
U politici pomirbe (oprosta) nije bilo mjesta lustraciji i progonima. Nije se mirila lijeva i desna Hrvatska. Jedna je Hrvatska opraštala maloj Hrvatskoj (malobrojnoj, potplaćenoj) sva zla koja su činili.
Hrvatska je opraštala.
Oprost nužno podrazumijeva katarzu. Razumijevanje zločinca vlastitih grešaka. U protivnom (po psihologiji) oprost je bespotreban (neučinkovit).
Kako je politika pomirbe (oprosta) provođena i polučila je rezultate (možda ne sa svim počiniteljima), treba uočiti kako je današnja kriza u Hrvatskoj plod ili nepotpunog procesa pomirbe (oprosta) ili se netko krije iza starih zločinačkih zahvata. S nekolicinom (u onom sustavu okrvavljenih) je uistinu riječ o nedoživljavanju karatze i neshvaćanju udijeljenog oprosta. Ostatak današnje vlasti, neovisno o pomirbi i uzrocima takve politike, pragmatično skrivaju nove zločine (zlouporabu političke moći na štetu hrvatske države i nacije) iza starih.
A oprostili smo im (ne ono za što oni sami nisu molili oprost).
Nemiri na stadionu Kantrida (u nedjelju) kao i sretno/nesretno slijetanje hrvatskog zrakoplova u Zurich-u (sabotaža) su trebali zasjeniti beatifikaciju Miroslava Bulešića ... Politika pomirbe i oprost očito zaobilaze neke
Post je objavljen 01.10.2013. u 07:16 sati.