Marketing
BOGATSTVO – SIROMAŠTVO (Zamet, 1998)
Materijalno siromaštvo koje susrećemo oko sebe nije nikakva sudbina, nikakva prirodna nužnost; a nije ni Božja volja da postoje bogati i siromašni, te da bogati postaju sve bogatiji, na račun siromašnih, koji postaju sve siromašniji. Ono je, naprotiv “rezultat gospodarskih, društvenih, političkih i drugih okolnosti i struktura.” (Ivan Pavao II, Inauguralni govor u Puebli 1979)
Siromaštvo dehumanizira siromaha onemogućujući mu širenje sposobnosti iznad razine instikta za preživljavanje, dovodi do zavisti, mržnje prema onima koji ih drže u bijedi.
Siromaštvo dehumanizira i bogate jer ih dovodi dotle da siromašne smatraju manje vrijednima, talogom društva i mrtvim teretom.
Ono što siromaha čini još siromašnijim je činjenica da ga se gotovo uvijek promatra s gledišta bogataša.
Siromašan je onaj tko trpi nedostatak u bilo kojem obliku i treba nekog (čovjeka ili Boga) da bi se uspravio.
Gledano politički siromah je suprotnost moćnome.
Gledano zdravstveno siromah je suprotnost zdravome.
Gledano kulturnom siromah je suprotnost obrazovanome.
Crkva je uvijek nastojala povezivati obraćenje evanđelju sa socijalnim obraćenjem: “Svi koji bijahu prigrlili vjeru, držali su se zajedno i sve im je bilo zajedničko. Prodavali bi pokretna i nepokretna dobra i novac bi dijelili svakomu koliko bi komu trebalo” (Dj 2, 44-45)
Opasnost je da crkva prihvati model siromašnog Lazara i dobroga bogataša. Gdje se osnovni problem ne sastoji u tome da se Lazara u ini sustolnikom bogataša, nego u tome da on ondje gdje jest: kod pasa, dobije više kruha. Trebalo bi nadi i model da bude Crkva za siromašne, nego bi trebala i i za tim da bude Crkva sa siromašnima. (Sit gladnu ne vjeruje...)
Siromaštvo se liječi siromaštvom ako se u slobodi prihvati kao identifikacija sa siromašnima i kao protest protiv njihova nepravedna siromaštva. Ovim je putem išao Isus. On, koji je “bio bogat, postao je siromašan radi nas”. On je nazočan u siromašnima svojim poistovjećivanjem s njima (“To ste meni učinili ... to niste meni učinili.”) U siromašnima se takoreći produžava inkarnacija. U siromašnima je on prisutan kao sudac na koncu vremena, koji će optužiti i suditi one što su ih zapuštali a nagraditi one koji su se s njima solidarizirali.
Pravi uživaoci dobara kraljevstva bit će oni, koji konkretno i historijski iskuse siromaštvo. (Ps 72, 4: “Sudit će pravo ubogim pučanima, djeci siromaha donijet će spasenje, a tlačitelja on će smrviti.”)
Siromaštvo se kao krepost, smješta između preziranja dobara i ljubavi spram njih. Ono se sastoji u primjerenoj i trijeznoj uporabi stvari, koja, prema mjestu i kulturi, može biti različita, ali smisao joj je uvijek isti: sloboda duha za istinska djela duha: za slobodu, velikodušnost, molitvu i kulturnu stvaralačku snagu.
Kad je sveti Franjo sin bogatog trgovca 1208 godine čuo evanđelje o tom da učenici Kristovi idu svijetom bez zlata, novca, torbe... uskliknuo je: “To je ono što ja želim, što tražim, za im svim srcem čeznem” Otada on više ne živi za siromahe, ni među siromasima, nego kao siromah. Prešao je iz jednog društvenog sloja u drugi. Obratio se afektivno i efektivno.
Isti Franjo čak i Novi Zavjet koju su braća koristila za razmatranje daje jednoj siromašnoj majci uz komentar: “Upravo nas ova knjiga opominje na pomaganje siromašnima. Vjerujem da će se Bogu više svidjeti ako je poklonimo nego ako iz nje čitamo.”
“Imati” ne može ljudima pružiti sigurnost i čovječnost. Samo uzajamna briga uistinu humanizira ljudsku egzistenciju. “Briga je specifičan oblik života vlastita čovjeku” (Heidegger)
Velikim čovjekom nazivam onoga pokraj kojeg se svatko osjeća većim.
Moj “najmanji brat” je onaj koji mi je najodvratniji.
Neki mudrac počeo je sumnjati u Božju dobrotu. Na to ga je navelo promatranje tolikih nevolja na svijetu. Jednom zgodom ugledao je neku djevojčicu kako u poderanoj haljinici, dršće od studeni na ulici. Kad je ugledao kako to siromašno stvorenje trpi, reče svojem srcu: "O Bože, kako možeš dopustiti takvo nešto?! Zar ne možeš baš ništa učiniti za tu sirotu?" Odmah je dobio odgovor na to svoje pitanje: "Mogu! Stvorio sam tebe!"
Mene posjeduje ono ime gospodarim.
Čovjekom možeš gospodariti dok mu sve ne oduzmeš...
- Priča o Franjinoj "Gospođi siromaštini"
- Košulja sretnog čovjeka...
I vrabac se s punim kljunom odvaja od svog jata.
Mnoge su redovničke zajednice osnovane da služe siromasima, ali vremenom su počele služiti bogatašima. (M. Terezija)
“Neću im pričati o potrebi davanja, nego o ljubavi ...”
Mi od Boga uvijek nešto tražimo, ako ne ništa drugo, onda kreposti - želimo ih imati.
Ne treba Bog naše sposobnosti, pa ni uspjehe (bili to i apostolski). Sve to Bog može i bez nas učiniti. Bogu treba naša volja i predanje njemu.
“Ne daj da budem presiromašan da te ne prokunem, ni prebogat da se ne uzoholim.”
Riječ Bog dolazi od riječi bogat, obilje, užitak. Čovjek na svom putu k savršenstvu čezne upravo za bogatstvom koje će mu pružiti nepomućeni užitak. Ali s bogatstvom treba znati. Ono je dar, ali i težak zadatak. Bogataš je pozvan da sa svojim bogatstvom živi kao i siromah svjestan da svakodnevno živi od onog što je od milosrđa isprosio. On je kao bankar koji povjereno bogatstvo ne smije zloupotrijebiti.
Zlo je kad nam ono što imamo postane zapreka da vidimo Boga i bližnjega.
Siromašan je onaj tko trpi nedostatak i treba nekog (čovjeka ili Boga) da bi se uspravio.
Politički - siromah je suprotnost moćnome.
Zdravstveno - siromah je suprotnost zdravome.
Kulturno - siromah je suprotnost obrazovanome.
Uzajamna briga je specifičan oblik života vlastita čovjeku. (Heidegger)
Post je objavljen 29.09.2013. u 07:00 sati.