Tko je kod nas sačuvao donekle zdrav razum, ponekad možda ima osjećaj da će se jednog dana probuditi i da će vidjeti kako je sve ovo oko nas postalo nešto drugo. Nešto normalno, dosadno, koliko-toliko posloženo i uređeno. I da je sve ovo što nam se do sada događalo bila jedna specijalna sezona "Zone sumraka". Jer kako inače objasniti sve ovo što se oko nas i preko naših leđa događa?
Monthy Python, Top lista nadrealista, South Park, Zona sumraka. Sve to je fikcija, zabavni program s kojim smo upoznati preko televizije i filma. No, kod nas su granice između fikcije i zbilje izbrisane. Stvarno i imaginarno se isprepleću, miješaju, prelijevaju. Postalo je gotovo nemoguće razlikovati stvarnost od iluzije, nečijeg trika ili loše magije.
Kad bi čovjek malo više nagnuo na stranu teoretičara invazije intergalaktičkih reptila i rektalnih umetaka, mogao bi pomisliti da je cijela naša država jedan veliki reallity show. I to ne onaj Trumanov show Jima Carreya, već nešto imbecilno i nakaradno. Tipa raznih survajvera na farmi, ranču, u džungli ili tko zna gdje. Znate ono, trećerazredne pjevačice i ocvale glumice iz reklama i promotorice noćnih klubova spremne su se pred cijelom nacijom suočiti sa najvećim izazovima koji su stavljeni pred njih. Pa trijumfalno zaključe da se muze ona četveronožna životinja koja ima više od jednog visuljka među nogama. Ako želite dobiti mlijeko, naravno.
Tako se čini da su neki bolesni i moćni umovi skupili naš narod, postavili nas ovdje gdje se sada nalazimo, te nas, na neki nama nepoznati način, isprogramirali da radimo takve pizdarije kakve se ne mogu naći ni u Kusturičinim filmovima. Možda pretjerujem, ali meni to tako izgleda. To se, ustvari, vrlo lako može vidjeti na vremenskoj liniji zadnjih par mjeseci.
Toliko idiotizma, gluposti, laži, nelogičnosti, obmanjivanja, samodemantiranja i gubitka veze sa stvarnošću nema niti u sjevernokorejskom raketnom programu. I tako se ponašaju svi. Političari, organizacije, Vlada, Sabor, građani, sindikati, crkve, cehovi, institucije. Bez razlike kolike su škole završili ili što rade, svi se bez razlike ponašaju kao da se na njima testiraju neki novi lijekovi za liječenje poremećaja duševnog stanja.
Petu godinu nam se ponavlja kako je velika kriza, kako se nema novaca za ništa, kako trebamo štedjeti, uglavnom, kako smo najebali. Svi oko nas su u tih pet godina ili izašli iz krize, ili već dva-tri puta ponovno ušli pa izašli iz krize ili su se nekuda pokrenuli. Jedino mi još niti ne naziremo koliko ćemo duboko još tonuti. I sve to vrijeme svi traže samo novce. Sa svih strana stižu zahtjevi na ime neotuđivih povijesnih prava za još gotove valute. Seljaci, doktori, profesori, policajci, saborski penzioneri. Još i samo još. Nije ih briga za ništa drugo. Koliko ćemo mlijeka proizvesti, što se bolnice i škole ruše po bolesnicima i djeci. Svi traže samo još novca.( To me uvijek podsjeti na jednu epizodu South Parka, Canada on strike. Gdje Kanađani štrajkaju sa zahtjevom "We want more money!".Mislim da na kraju dobiju žvake.)
Nekakvi ministri obilaze Gorsku službu spašavanja i vele tim ljudima kako nemaju nešto sitno love za njih, da im se nabave cipele, užad i ostala oprema. Jer ljudi iz te službe ionako volontiraju, spašavaju nebrojene živote i imovinu u svoje slobodno vrijeme i o svojem trošku. Dok se nekakav jebivjetar iz Zagreba dovezao k njima u autu za koji bi se njima moglo kupiti pet terenaca. I rekao im da im nema dati niti za cipele. Onda premijer veli koliko su milijuna potrošili na kupnju pametnih telefona. Kupljenih da barem netko pametan sjedi na Markovu trgu.
Ministar zdravstva kaže doktorima da za njih nema više novaca, ali da se on zdušno bori kako bi im svima bilo bolje. Pa premijer isti dan objavi koliko će se novih auta kupiti na račun proračuna. To je valjda ta nova pravednost. Samo, po njoj bi onda trebalo, kakvog ministra ili sabornika, kad se dođe doktoru požaliti na bolove u leđima ili čir, prvo par puta pregaziti Mercedesom, pa onda pitati jeli mu sad bolje.
Želimo biti zemlja znanja koja će izvoziti znanje i mozgove, a već se dva desetljeća ne možemo dogovoriti koliko će nam djeca ići u osnovnu školu. I grupe građana nam mogu blokirati propisane školske programe. Jer se oni s njima ne slažu. Zamislite, netko se ne slaže s time što dječaci u sedmom razredu počinju natezati veseljka. Kao da je ikoga od vas bilo briga o tome što tko misli, kada ste otkrili tu izvan nastavnu aktivnost. Meni se ne sviđa što pilići imaju perje, a ne kreću se uokolo već očišćeni, marinirani i okruženi oguljenim krumpirom. Ali nisam tražio reviziju gradiva iz područja flore i faune.
Sadašnja glavna oporbena stranka proziva i napada Vladu jer provodi zakone i propise koje su oni donijeli i propisali. A sa EU su potpisali da ćemo valjda svaki morati poslati po jedan bubreg u Berlin ili Strasbourg. Opravdanje će im biti da nisu znali što potpisuju, jer nisu znali pročitati pismo kojim je dokument bio napisan.
Širom države se dižu spomenici Puranu u beloj uniformi, postavljaju se raspela i spomen-ploče, valjda po uzoru na pokojnog predsjednika Turkmenistana, koji je sam sebi dizao rotirajuće spomenike koji su uz to još i svijetlili.
Druge nacije odlaze na Mjesec, Mars, proizvode umjetne ljudske organe, mi raspravljamo o tome tko je kojim šumama i gorama skakutao prije 80 godina. A premijer si je sada umislio da je Gospodar svemira. I da ima Zvijezdu smrti. Džepni model.
Svi se petljaju u sve, najkompetentniji smo za ono što nam je u potpunosti izvan struke i spoznaje. Kako Mile pjeva, najbitnije je da imamo čvrst stav kad o nečemu nemamo blagog pojma.
Sada nam preostaje jedino još nada da će se ovaj naš nakaradni Matrix jednog dana raspasti i mi ćemo, poput Jima Carreya, sići sa pozornice i pridružiti se ostatku dosadne Europe. Da će svatko raditi ono što mu je posao, da će baš raditi, a ne tražiti alibi za to što mu se ne radi a novce uzima, da nećemo gurati nos tamo gdje mu nije mjesto, i da više nećemo jedni drugima nepotrebno soliti pamet. Nego ćemo moći živjeti dostojanstveno, ljudski. Onda se opet sjetim jednog filma. Koliko god jezovit bio, bojim se da vrlo slikovito i vjerno oslikava našu situaciju. Film se zove "Descent"...
Post je objavljen 21.09.2013. u 10:30 sati.