POEZIJA
I bje u ono doba . . . dođe poezija
da me potraži. Ne znam, ne znam odakle je
banula, iz zime ili iz rijeke.
Ne znam ni kako ni kada.
Ne, ne bjehu to glasovi, ne bjehu
riječi, ni tišina,
ali zvala me iz jedne ulice,
iz krošnje noći,
iznenada, među ostalima,
među žestokim ognjevima,
ili dok se vraćah sam,
tamo je stajala bez lica
i dodirivala me.
Nisam znao što da kažem, usta mi
nisu znala
ništa odrediti,
oči mi bijahu slijepe,
a nešto je udaralo u mojoj duši,
groznica ili izgubljena krila,
i ostadoh sam
odgonetajući,
tu opeklinu,
i napisah prvi nejasan redak,
nejasan, bez tijela, čistu
glupost,
čistu mudrost
onoga koji ništa ne zna,
i odjednom vidjeh
očišćeno i otvoreno nebo,
planete, Image
treptave plantaže,
sjenu probušenu,
izbodenu
strijelama, vatru i cvijeće,
noć koja uspavljuje, svemir.
I ja najsitnije biće,
pijan od goleme ozvjezdane
praznine,
na sliku i priliku
tajne,
osjetih se kao čisti dio
bezdana,
otkotrljah se sa zvijezdama,
srce mi se otisnu s vjetrom.
Pablo Neruda
.......
U noći kao što je ova , kad san je daleko i sati polako kad
teku , kad svugdje oko mene tišina odjekuje ...
U noći kao što je ova , kad moje su oči maglom ovjenčane ,
skidam paučinu sa uspomena , vrtim film vremena unatrag
i sjećam se ... i maštam ... i pitam se ...
Prizivam tvoj gordi lik , tvoje nasmijano lice , gubim se u
dubini tvojih zjenica ...
Čekam , napeto slušam ... sve dok kraj sebe ponovo ne
začujem zvuk glasa tvoga ...
Pričaš zvonko ... smiješ se veselo čineći me sretnom ... tu si ,
vidim te , osjećam te i ... poželim te dotaknuti ...
Pružam ruke , tražim tvoje ... i stanem ... dodirujući prazninu ...
nečmenjanka
.......
Post je objavljen 20.09.2013. u 17:50 sati.