Pregled posta

Thar song

Da se štovano čitateljstvo ne bi pobojalo (ili pak poveselilo ;-) utrnuću ovoga bloga... Dakle u međuvremenu dok pripremam neke svjetovne fotoreportaže, evo jedan isječak lakog štiva koji već dugo prebacujem po raznim datotekama i nikako ne dospijevam objaviti u nekom smislenom kontekstu, a zapravo radi se o briljantom pisanju naše stare poznanice Alexandre David Neel, možemo reći kultne pustolovke i istraživačice, „prva bijela žena u Tibetu“ A. D. Neel živjela je u tibetanskim samostanima, uključujući i one u glavnom gradu Lhasi u vrijeme dok je ta zemlja za većinu svijeta bila još praktički u domeni mitologije. Jedna je od najmisterioznijih i najfascinantnijih osoba ne samo 20. stoljeća nego uopće poznate povijesti. O njoj sam pisao već ovdje, a koga zanima više, može se osvrnuti na:
http://www.mysteriouspeople.com/Alex_David-Neel.htm



Učitelji Tajnih učenja tvrde da su teorije o ne-djelovanju (tos med) prenošene s učitelja na učenika od pamtivijeka.

Podupirući njihove navode, trebali bismo zamijetiti da je doktrina ne-djelovanja (ne-aktivnosti) poznata pod imenom wu-wei, jednako tako bila poštovana u Kini još od drevnih vremena. Ipak, način shvaćanja ne-djelovanja u tibetanskim Učenjima nije isti onomu drevnih taoista ili kineskih mistika koji su im prethodili.

Oslobođenje se postiže vježbanjem ne-djelovanja, kažu Učitelji Tajnih učenja.
Što je po njima, ne-djelovanje? Prije svega primijetimo kako to nema ništa zajedničkog s kvijetizmom izvjesnih kršćanskih ili orijentalnih mistika. Trebamo li vjerovati da se ne-djelovanje sastoji od pasivnosti i da su učenici Učitelja koji drže do toga upozoreni da se klone bilo kakvog djelovanja? Sigurno ne.
U prvom redu živom je biću nemoguće ne činiti ništa. Postojati, samo po sebi, vrsta je djelovanja. Doktrina ne-djelovanja nipošto ne cilja na djelovanja uobičajena u životu: jedenje, spavanje, hodanje, govorenje, čitanje, proučavanje, itd. Suprotno taoističkim misticima koji, općenito, drže da primjena ne-djelovanja zahtijeva potpunu izolaciju u pustinjačkom obitavalištu, Učitelji Tajnih učenja, premda cijene „radost samoće“, ne drže ju ni na koji način prijeko potrebnom. Što se tiče same prakse ne-djelovanja, smatraju je apsolutno nužnom za proizvodnju stanja oslobođenja (tharpa).
U prethodnom je poglavlju rečeno da primjena bilo koje vrline ponaosob ili zajedno s drugim vrlinama ne može donijeti oslobođenje. Učitelji stalno podsjećaju učenike na tu činjenicu kada im objašnjavaju tradicionalna Tajna usmena učenja. Neumorni su u ponavljanju klasične prispodobe o dvama lancima. Bio netko vezan željeznim ili zlatnim lancem, u oba slučaja znači da je vezan. Djelovanje usmjereno vrlini je zlatni lanac, dočim ono usmjereno zlu jest željezni lanac. Oba zasužnjuju onog koji djeluje.
Dhammapadam (Dharmapada), dio kanonske literature Južne budističke škole, koju možemo smatrati da predstavlja izvornu budističku literaturu, također govori o dva lanca i nužnosti njihova kidanja:
„Onaj tko se oslobodio oba lanca, lanca dobra i lanca zla, taj je Brahman“
--Buddha Šakjamuni, Dh. 412.

Riječ Brahman uzeta je u ovom tekstu u starom indijskom značenju: „onaj koji je stekao znanje Brahmana“ što će reći Apsolutnog bića, Vrhovne Istine. To je duhovno prosvijetljeni čovjek koji je „otišao s onu stranu“ fantazmagorije Samsare.
Od kojeg bi to onda djelovanja trebalo odustati? To je zbrkano djelovanje uma-graditelja, neprestano posvećeno gradnji ideja i stvaranju imaginarnog svijeta u koji se um zatvara kao ličinka u svoju čahuru.
Upravo je na taj rad graditelja mislio i autor Yoga Sutre kad je pisao „Yoga je obuzdavanje pokreta uma“ (Yoga citta vritti nirodha)".
Jednako tako Tsong Khapa , uteljitelj škole Gelugpa (uobičajeno znanih kao Žute kape), koji je vjerojatno bio iniciran u Tajna učenja, potvrdio je istu nužnost za obuzdavanje tog „nemira misli i sjemena koje mu je uzročnik“
Slično je mišljenje izrazio Chandrakirti. Po njemu, „bit Nirvane sastoji se jednostavno u gašenju konstruktivne aktivnosti naše imaginacije.“

Nikakav vanjski uzročnik ne kuje lance, bilo zlatne ili željezne, nitko nas ne vezuje njima za svijet iluzija. Ideje kojih se držimo, a ne naše materijalno djelovanje, kuju lance i vezuju nas njima.
Zašto je to mentalno djelovanje, oslonjeno na pogrešne podatke, prepreka oslobođenju? Jednostavno zato što je ono graditelj mentalnih konstrukcija, dvoraca u zraku; ono ne postoji izvan našega uma gdje neprestano iznova gradi građevinu svijeta iluzija u kojoj smo svi zatvoreni.

Učitelj Tajnih učenja na ovomu mjestu zaključuje:“Ono što je neophodno jest prodrijeti u 'Način viđenja', način koji sa stalnom pažnjom ispituje i analizira činjenice, ne ostavljajući nikakav prostor lutanju i imaginaciji.“
Tako lhag thong, transcendentni uvid, djeluje stalno i vježbanjem se neprestano usavršava.
Takav je koncept ne-djelovanja u Tajnim učenjima. Prema tomu, pogrešno bi bilo primorati sebe na razvijanje materijalne ili duhovne pasivnosti jer bi to podrazumijevalo napor koji bi onda, dakako, bio oblik djelovanja. Ne-djelovati znači dopustiti struji egzistencije da teče slobodno bez sprječavanja ili usmjeravanja toka: promatrati je valja poput nekog zainteresiranog, možda zabavljenog gledatelja, no uvijek odvojenog, premda, opet, sjedinjenog s prizorom uronjenog u struju, tekući zajedno s njom.

„Put viđenja“ (Thong Lam) drugo je ime za „Izravni put“. Tibetanci ga slikovito opisuju kao strmu stazu koja se uspinje vrletnom stranom planine tako da je vrh začas na dohvatu, dok se široka i dobro građena cesta penje blagim nagibom kružeći oko planine. Prvi je vratolomni put za planinare sigurnih nogu; drugi je pogodan za dokone šetače koji uistinu ne sanjaju vrtoglave visine i jedva da razmišljaju o tome.
Dugi put je još uvijek onaj na koji se oslanjaju hodočasnici kako bi ulaštili zlatni lanac vrlina. Većina ih zamišlja da na taj način napreduju bez poteškoća i rizika prema budućnosti o kojoj obično maštaju kao sretnom ponovnom rođenju u ovom svijetu u ugodnim uvjetima ili u nebeskom kraljevstvu.

Čak i oni koji su zauzeli ispravnije gledište, premda maglovito, o onome što bi moglo biti oslobođenje, Nirvana, ne odustaju lako od vjerovanja da se može postupno i sigurno ići k njemu dugom cestom svetosti. Može ih se čuti da priznaju savršenstvo izravne ceste, ali kažu da je opasna jer na njenom rubu nedostaju ogradni stupovi društvenog, moralnog i religijskog zakona, tako da putnik koji načini pogrešan korak riskira pasti u ponor.

Moglo bi doista bili glupo propovijedati osobi običnog uma da nema ni Dobra ni Zla, da njegova djela nemaju značaja i da, štoviše, on nije njihov autor jer je pokretan uzrocima čije je raznovrsno podrijetlo izgubljeno u nedokučivoj noći vječnosti.

Čovjek obična- „djetinjasta“ uma, rekli bi učtivo Tibetanci- ne može razumjeti koegzistenciju dvaju svjetova: Apsolutnog i Praznine te onoga relativnog u kojemu on, hodočasnik, poduzima svoje životno putovanje.
Suprotno raširenomu mišljenju, Učitelji Tajnih učenja ne oklijevaju izjaviti učenicima koje prosude sposobnim razumjeti otkrivenje: „Postupni put, ustrajno njegovanje vrline, svetost, ne vode k oslobođenju.“ Najveći svetac, čak i da je žrtvovao tisuću puta sve što je držao najdražim, pa i vlastiti život za ljubav drugih, za Boga ili neki plemeniti ideal, ostaje zatvorenikom Samsare ne shvati li da je sve to djetinjasta igra, ispražnjena od stvarnoga, beskorisna fantazmagorija sjena koje njegov vlastiti um projicira na beskonačni paravan Praznine.

Na izravnome putu to je shvaćanje postignuto bez ikakve vidljive pripreme. Penjač nije oklijevao nagnuti se nad ponor uz rub puta, niti je katkad oklijevao spustiti se u nj kako bi mu istražio dubinu; znao je kako se izlazi iz njega van i onda, odjednom, jednoga dana, kao rezultat nečega prividno bez ikakvog značaja: boje cvijeta, oblika grane drveta, oblaka, ptičjeg pjeva, zavijanja šakala ili udaljenog vuka, ili običnog kamenčića kojega je prolazeći udario nogom, u njegovu se umu pojavljuje vizija, lhag thong- transcendentni uvid je rođen.
Ne treba očekivati nikakve velike riječi u opisu prirode toga uvida. Učeniku koji slijedi Izravan put nije za kontemplaciju obećana nikakva scena iz vilinske zemlje; Tajna su učenja izražena trezvenim jezikom pogodnim za predmet u pitanju. Prosvjetljenje je otkriće realnosti koja postoji ispod pojavnosti i onaj tko je prosvijetljen bit će svjestan mjesta kojeg zauzima u toj stvarnosti.
To je dovoljno; on više neće biti zavaran prividom. Prestavši sa stvaranjem privida raskinuti će lance i bit će oslobođen – thar song.

Moj osvrt:
Nemam ništa posebno za dodati na sam odlomak. Mislim da je A.D. Neel sve sročila najbiranijim riječima. Nastavak (ili možda prethodnik) je ovo bio ranijeg isječka o idealu tharpe tj. Emancipacije ili duhovnog Oslobođenja prema mahayanskom idealu, a u skladu sa učenjima filozofskih škola „sjevernoga“ buddhizma.

Post je objavljen 14.09.2013. u 18:16 sati.