Napisano prije dva dana ( obično pišem i neposredno objavljujem, osim kad je riječ o nekoj priči ili pjesmi koje su nastale u predblogovsko vrijeme, ali sve ima svoje iznimke pa i ovo :)
Laptop mi je na koljenima, Zaz u pozadini. Grijem se fenom. Vruć zrak struji mi po golim nogama. Grešna navika. Bijeli šum. Prazan mozak.
Do prije neku godinu to si ne bih dozvolila. Okorjeli racionalni dio mojeg bića odbacio bi već i samu pomisao na takvo što besmisleno. Uz otvoren prozor biti gol i grijati se fenom. Međutim, s kim si takav si. Pa su tako godine bliskosti i suživota sa F., kao oličenjem svega što je dijametralno suprotno meni, uspjele od mene napraviti čovjeka. Pardon, ženu. Zna se da žene nisu ljudi, to je opće poznata činjenica, samo ja ponekad zaboravim na nju.
Pročitala sam upravo jednu dosadnu knjigu. Potencijal je opako dobar, ali nikako na zelenu granu.
Amy Tan - Spasiti ribu od utapanja.
Počinje malo nezgrapno, jer odmah uvodi jedno 12 likova, onda postane obećavajuća, da bi se na kraju pretvorila u turistički vodič po Burmi i medijsko naklapanje. Završno spašava što se spasiti da opisujući kako je pojedini lik završio, zaplićući sve u neku mudrost i viši smisao.
Na koricama piše - "Iznimna priča o ljudskim čežnjama i njihovim posljedicama" - aha...
Ne volim knjige u kojima je previše likova, pogotovo ako su svi jednako važni. Ali mogu i to prihvatiti ako ih se uspije dočarati u njihovim različitostima, međutim u ovoj knjizi većinu vremena nisam mogla razlikovati većinu likova. I puno je nepotrebnog teksta, previše novinarskog stila.
Kao što rekoh, opako dobar potencijal, ali svako malo skrene u slijepu ulicu. Šteta.
A možda sam malo prekritična danas. Takav mi je dan.
Siv.
Nedefiniran.
Boležljiv.
Odbojan.
I zato je stvoren fen.
Da otupi osjetila.
Da ubije otpor i želju.
Jer prazan um ne stvara probleme.
Post je objavljen 12.09.2013. u 11:47 sati.