Ako ti je vrijeme od ovih nekoliko godina brzo proletjelo, znači da tebi kojem sve dosadi za dva dana - uopće nije bilo dosadno! :)
Kako ti se sad čini, nakon sveg tog vremena, da se s tvojim životom nešto ipak promijenilo ili ipak imaš dojam da ti je još uvijek sve ostalo isto?
Zašto znanstvenici ne bi mogli naći još stotine kojekakvih karika? Mislim da je Stvoritelj ipak najkreativniji među nama, nije tek majstor zanatlija što radi prema prethodnim nacrtima serijske proizvodnje, već najslavniji Umjetnik. A znaš kako su kreativci zaigrana bića. Kao što i ti katkad preslaguješ svoje stihove prije nego ti, fino ugođeni, baš nekako onako, taman po volji... sjednu, ne bi bilo neobično da se i On poigravao mogućim rješenjima čovjeka prije nego je bio zadovoljan konačnom formom i tek kad "vidje Bog da je dobro" je rekao - E, da - baš to je taj Adam! :) Eto, baš pravi Stvaratelj. Osim toga, pričao si mi kako imaš običaj nakon nekog vremena pjesme prekrajati, prilagođavati svojem trenutnom doživljaju, dakle im daješ da žive i evoluiraju umjesto da ostanu spomenik same sebi. I zašto onda i On to ne bi smio činiti zadiranjem u svoja postojeća djela? Samo što mi ljudi to zovemo evolucija, a u biti su tragovi Njegove igre. Nikad mi neće biti jasno što svi tu vide oprečno. Pa silni sporovi oko toga koliko traje jedan dan stvaranja... a On je smislio vrijeme i može s njim činiti što ga volja, putovati kroz njega, rastezati kao žvaku ili ga pojesti za doručak. Naših milijardu godina Njemu može biti dan ako to želi i obrnuto. I sami su znanstvenici izračunali da je vrijeme savitljivo :) Uostalom, znam da evolucija postoji jer ima dana da se i sama uhvatim kako evoluiram - malo naprijed, pa onda opet malo unatrag :), ali sve promjene na bolje su uvijek od Njega i uz sve "dokaze" nije moguće dokazati suprotno.
Misliš da bi tvoja ideja čovjeka morala biti suprotna onoj Božjoj? Pa ni mi sadašnji nismo baš savršeno ispravan model Njegovog prototipa i teško da je skroz zadovoljan s nekim našim karakteristikama, možda i On sanja baš takvog čovjeka kao i ti. Ali se sad bavi nečim drugim i ne da mu se trenutno stvarati nove Adame (tko želi dva puta pisati skroz istu pjesmu?), nego isto čeka da jedno jutro nađe među nama već zasijanima bolji urod. Tek tu i tamo malo oplijevi i zalije :) Kao svi odgovorni roditelji, ako žele da dijete nauči hodati, ne smiju ga baš stalno pridržavati za ručicu.
Što bi s njime? Učiti od njega! Kad bismo našli čovjeka ljubavi, sigurno bismo imali od njega što učiti. Barem sam za sebe sigurna. Na žalost, nisu sva djeca rođena iz roditeljske ljubavi. Moji su do prošle godine živjeli zajedno, rođena sam iz zakonitog braka dvoje ljudi, muškarca i žene, prema svim prihvaćenim društvenim normama... samo je ljubavi nedostajalo, ta jedna sitnica.
Kako je tek sa djecom koja se "dogode" dvoje (pre)mladih ljudi koji se jednom sretnu na nekom tulumu i drugi dan se sjećaju samo koliko su ono alkohola popili, ne i imena nikoga iz društva. "Slučajna" djeca :( Ništa sretnija nisu ni "planska" djeca za osiguranje sponzorstva. Na žalost, znam ženu koja bi namjerno izlazila na mjesta gdje se zabavljaju dečki sa skupljim autima. Pa bi izabrala nekoliko potencijalnih žrtava koje je onda proganjala, sve dok joj nije uspjelo iskoristiti pomanjkanje trijeznog stanja jednog sretnika. "Brak" je potrajao taman toliko dugo dok nije zaradila za dječju alimentaciju, jer njemu (njegovim roditeljima) više i nije išlo tako dobro s prihodima, pa se ona odmah bacila na novu žrtvu. Ovaj put čeka dijete s čovjekom koji zbog tog djeteta raskida postojeći brak i veze s dvoje svoje već rođene djece. I zanimljivo, uvjeren je da ga ova sponzoruša voli. A dijete joj je usputna financijski vrijedna prtljaga. Nisu moje, zločeste, nego njene riječi :( Što je tek sa djecom ratnog nasilja i tko zna kakvih još mučnih situacija... Tužno je da nas je toliko neželjenih. A djeca uvijek znaju. I kad još nisam znala, znala sam. I, nije to ugodan osjećaj.
Ipak, djeca odrastu i prerastu i neke nedostatke. Valjda. I ako imaju sreće kao ja, nađu si već ljubavi koliko im treba. Jer ima dovoljno ljudi koji me vole iako za to nemaju nikakvu obvezu. I Točkica i Baumi me vole. :) Voli me čak i njihova pasica. Znam da me i ti voliš :) Da, zbilja bi bilo lijepo da su svi sretni kao ja, ali znam da previše puta ipak nije tako :(( S pravom se pitaš, kako bi bolji čovjek mogao opstati u ovako nesavršenom svijetu? Ne znam drugog odgovora, nego jednostavno pouzdati se u Ljubav. Jest da se taj pojam razvlači do iznošenosti (što će tek biti kad krenemo s flaširanjem na veliko?), ali kad je istina da nema boljeg lijeka, za sve.
:) Stjenovite plaže na kojima ima dovoljno mjesta za disanje, voda je čista - bez taloga krema za sunčanje i cijevi mjesne kanalizacije. Pa nikad za sebe kupljen mobitel (zbilja, a koji si mi onda pokazao, prvi ili drugi?), pjesme o korisnosti gravitacije... I još toliko toga. Neke stvari te više ne bih trebala ni pitati :)) Da staviš masku i možda drugačiji glas opravdaš prehladom, moje bi najbliže prijateljice, koje mene smatraju pomalo čudakinjom, mogle povjerovati da si ja. I sama se zbunim, kao s tim orhidejama, jer zbilja nisi ti meni pričao o tome, nego sam ja namjeravala tebi. Samo sam zaboravila :) Našla sam u bilježnici izrezani novinski članak, pa mi se odvrtio film... kako je tvoja mama dobila orhideju, pa si joj ti tražio informacije, onda sam ti htjela ispričati da sam dan prije čitala nešto o tome i tako, na kraju nisam, ali sam zapamtila kao da jesmo razgovarali i to tako da više nisam znala tko, što i o čemu :/
Ali sam se sjetila nešto drugo. Ne znam jesu li u Adamovom vrtu bili slični rajski uvjeti, ali zapravo ih danas ima gotovo svako kućanstvo. Jer podno stijene najobičnije kupaonice obično zbilja postoje dva izvora, jedan s hladnom i jedan s vrućom vodom, koji se u kadi nešto niže od izvora lijepo mogu pomiješati u najugodniju toplinu, pa ako se još ubaci zeru mirisne soli - lako je napraviti si sasvim zgodno maleno privatno more. Eto, uštedjela sam ti veliki posao u holodeku, moći ćeš se više posvetiti navigaciji :)
Da, ako želim s nekim razgovarati, dakako da je ljudskije razgovarati s ljudima nego s aparatima. Ako želim (podvučeno punašnom crtom). A to se onda odnosi na konkretne ljude. Inače, generalna podjela mi je drugačija. Nije mi pitanje - druženje uživo ili pak telefonom (ili internetom, svejedno). Pitanje je želim li biti u nečijem društvu. Ili to ne želim. Ako mi u nečijoj blizini nije ugodno i to mi društvo jednostavno ne odgovara, može ono biti i sto puta uživo, pa ništa od toga. Opet, ako mi je s nekim lijepo, drage volje odmah mijenjam milijun zamornih razgovora uživo za samo jedan u kojem ću iskreno uživati, makar taj bio i telefonski, telegrafski, poštanski, golublje pismonošni, virtualan, telepatski ili što već ne postoji, ako već nije moguće drugačije.
Nacrtala sam ti sad veliku zbunjeno-spotaknutu meduzu, a još prije i žuto-ružičasto-narančastog morskog ježa, koji mi zapravo prilično sliči raščupanoj povrtnoj artičoki u cvatu, ali srećom još uvijek ne znam kako se ovdje namontiraju slike, pa ništa. Kad sam eto odrasla na Enterprajzu, pa se na cepelinu još povremeno izgubim.
Post je objavljen 11.09.2013. u 13:57 sati.