Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/knjigazaplazu

Marketing

Uzroci svih nesporazuma



Enver Krivac: "Ništa za pisati kući o", zbirka priča, Algoritam, Zagreb, 2013.

Nešto se novo kuha u Rijeci, neka se pomalo drukčija književna estetika i poetika pomaljaju iza nekolicine u tom najbližem nam prekoučkarskom velikom gradu napisanih knjiga, zajednički nam jezik u toj literaturi pomalo drukčije zvuči, izgleda da se našlo hrabrih koji će se poigrati ispitivanja granica njegovih mogućnosti (pod "njegovih" mislim na jezik), koji će pisati drukčije od prosjeka. Zvali se oni Katapult ili Pokojni, ili nastupali pod politički korektnijim imenom Ri Lit, i kao grupa i kao pojedinci u književnosti su nam donijeli nešto novo, zanimljivo, živahno, prštavo, a Enver Krivac njihov je najintrigantniji autor.

Već je objavio jedan krasan roman krasnog naslova - Ulica Helen Keller, a ova je zbirka objavljena, u Zagrebu, kao nagrada za njegovu pobjedu na kratkopričaškom natječaju Prozak. Zbirka izgleda pomalo "skrpano", jer se sastoji od nekoliko uzajamno vrlo različitih cjelina, različitih i stilom, i sadržajem, i duljinom. Enver Krivac je, naime, nedisciplinirani genijalac, raskuštrani kreativac, zaigrani inovator, djetinji eksperimentator, majstor udičar u bacanju neodoljivih mamaca, ali mamaca različitih, jedan je od jabuke i meda, drugi od krvavog bifteka, treći od nikad viđenog egzotičnog povrća, četvrti od mirisnog domaćeg kruha.

U ovoj šatro zbirci priča servirao nam je enciklopediju ideja, ali i mogućih autorskih pristupa kako te ideje pretvoriti u literaturu. Rezultat je urnebesno zabavan, pogotovo kad se autor poigra s izražajnim sredstvima, kad izvrće značenja pojedinih riječi, spaja nespojivo u apsurdnim metaforama, kuje nove kovanice, kada tali konzistenciju mjesta, vremena i radnje, i kada pjeva tako da gore odjekuju iako bez ijedne rime i sinkope.

I još kad nas iznenadi naizgled nedovršenim rečenicama, kad umjesto fabule krene s nabrajanjem, kada priču stvori iz apsurdnog detalja, inače očiglednog i svepriznatog apsoluta, kad nenadano zabrazdi u romantiku i nostalgiju i smisli kombinaciju riječi stvorenu da ih se napiše na bedž ili u status na facebooku, naposljetku, kad nas daruje jednostavnošću koja istodobno oduševljava i plaši.

Sve nam je, cijeli svijet i cijeli život, servirano u ovoj nedebeloj knjizi, i djetinjstvo ispunjeno nevinim istraživačkim pothvatima, i njemu paralelan čudan svijet odraslih koji se znaju ostavljati, nestajati i ponovno se pojavljivati, i začudnost opažanja osnovnih i sporednih tvorbenih tvari svijeta oko nas i svemira nad nama, i zagledanje u duboke iskone i otkrivanje skrivenih tajni i potencijala onoga što nam je blisko, i sudbinska neostvarivost prave ljubavi, i ono što nas čeka u suton zapravo neproživljenog života.

Paradigma za sve ovo čime sam vas upravo zbunio je priča Prva večera (slušao sam Krivca kako uživo čita tu priču, dikcija mu je savršena, zato je priča ispala još zabavnija), o Adamu i Evi koji na večeri ugošćuju Boga, svoga stvoritelja. Uzroci i korijeni svih svjetskih problema i nesporazuma, i osobnih i općečovječanskih, opisani su baš u toj priči, i po mojoj skromnoj procjeni, nakon te priče Biblija nam više nije potrebna.

U priči Levitatis literis koja počinje rečenicama: "Zoran je pisac znanstvene fantastike. Relativno dobar", istovremeno je dijagnosticiran i svjetonazor i glavni problem cijele jedne grupacije unutar generacije, a u svakoj se generaciji nađe neka takva grupacija čudaka, frikova, ljudi s idejama, s kriterijima svih vrijednosti; to je utopija i antiutopija u jednom, na svega tri kartice. Jedna Krivčeva vrlo kratka priča završava rečenicama: "I ja ga kužim. Ja ga potpuno kužim".

A to isto je, mislim, nešto najviše i najljepše što mogu reći o ovoj knjizi i ovom autoru.

(Objavljeno u Glasu Istre, 28. svibnja 2013.)


Post je objavljen 25.08.2013. u 20:46 sati.