Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/knjigazaplazu

Marketing

Militarije i ljekovite trave



Igor Rajki: "Detektor istine", roman, Knjigomat, Zagreb, 2012.

Moj omiljeni pisac Igor Rajki i novim je romanom apsolutno u svom elementu: neprikosnoveni vladar jezika i jezičnih začkoljica, virtuozni igrač igara riječima i njihovim mijenama, raskalašeni zafrkavatelj svih vidova, rodova i tipova forme, i naposljetku, dubinski metafizičar teksta kome ništa osim sebe samog tj. teksta nije potrebno da bi opstojao u vakuumskom međuprostoru u kome jedna drugu traže potreba za književnim uživanjem, želja za razumijevanjem riječi, i strast za otekstvorenjem - bilo čega.

Poslužio sam se u uvodnoj rečenici pomalo i rajkijevskim stilom, jer književnost ovoga pisca je prije svega stil, iako bismo stvar mogli sagledati i drastično drukčije - nema tu nikakvog stila već je cijeli roman goli sadržaj, kako je i sam pisac na jednom mjestu napisao ali misleći na nešto drugo.

Volim književnost apsurda, koja međutim ne postoji sama zbog sebe, nije larpurlartistička, već vjerojatno i bez prvotne nakane uspijeva zabaviti i poučiti. Onoga tko voli fine finese hrvatskog jezika i tko uživa kad se mogućnosti hrvatskog jezika ispituju preko granica propisanih normi; onoga dakle kome rječnik nije biblija već živo tkivo kome je dozvoljeno mijenjati se pa zašto onda u tom mijenjanju ne bismo bili razbarušeno žustri, takvome će se čitatelju Rajkijeva proza izuzetno dopasti.

Dopast će se i jezičnim čistuncima sklonima istraživanju, jer tisuće neobičnih riječi koje Rajki koristi u svojoj prozi zapravo doista i postoje u prašnjavim zabitima rječničkih natuknica, samo ih nitko ne koristi; ili pak ne postoje baš takve kakvima ih je on napisao, ali bi mogle postojati jer su stvorene logički, iako od elemenata koje nitko pri zdravoj pameti ne bi spojio. Evo nekoliko nasumce odabranih primjera: užasnovito, pounutren, penkaliziran, međuprduckalo, kapljicavoskokno, zvukavi, gulašna, promatrateljstvo, i tako mnogo puta dalje.

Naravno, neobične riječi još su atraktivnije u neobičnim rečenicama, u kolopletima u kojima ipak pletu kolo kakve takve naracije i kakve takve fabule. A fabula Detektora istine je opet vrlo rajkijevska: pisac je izgubio jednu svoju priču, pa ju traži, pa se pita gdje bi ona mogla biti, kuda se mogla zametnuti ili odlutati, tko li ju je mogao prisvojiti i što bi s njome mogao učiniti. Premnoga su međutim moguća rješenja, previše ima mogućnosti, ali sve treba pažljivo evidentirati, i u tom evidentiranju mogućih utočišta zagubljene priče (koja je češće puki fizički artefakt, nešto otisnuto na nekakvim papirima, nego priča sama svojim sadržajem odnosno tekstom) malo pomalo razotkriva se piščeva nesvakidašnja osobnost.

Recimo, kroz nabrajanje u kakvim se predmetima izgubljena priča mogla naći neposredno saznajemo kakvi su piščevi glazbeni ukusi, kakva mu je lektira, kako mu je opremljen stan, što kod kuće ima od funkcionalnih a što od ukrasnih predmeta. Predmeti su zatim veza s ljudima: neki su piscu poklonjeni, neke je kupio, neke je on poklonio drugima, ili su pak posuđeni, a u dosljednoj duhovitosti svi muški likovi koji se u takvom kontekstu spominju imaju imena po biljkama, uglavnom ljekovitim i aromatičnim travama; dok svi ženski likove, najčešće su to bivše djevojke, imaju imena po raznovrsnim militarijama, najčešće oružjima ili vrstama streljiva.

U tu vrlo raščupanu okosnicu poput umjetnih rebara umetnute su još ekstravagantnije epizode, primjerice o čovjeku kojemu iznenada po tijelu preko noći počnu nicati rečenice, ili pak dramolet o obitelji koju posjećuje čarobnjak kojega nitko osim najmlađeg izdanka ne zarezuje ni pet posto. Riječju: novi roman Igora Rajkija vrhunska je zabava za vrlo zahtjevne čitatelje. Oni površni bolje da ovu knjigu ni ne uzimaju u ruke.

(Objavljeno u Glasu Istre, 09. ožujka 2013.)


Post je objavljen 25.08.2013. u 19:27 sati.