Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/knjigazaplazu

Marketing

Paralelna bol



Lana Derkač: "Doručak za moljce", roman, Naklada Ljevak, Zagreb, 2012.

Rutinski život bračnog para u osvit recesije i općeg pada svih društvenih vrijednosti dodatno se zakomplicira bolešću u obitelji. K tome, glavna junakinja romana piše dramu o rutinskom životu bračnog para u osvit recesije i općeg pada svih društvenih vrijednosti koji se dodatno zakomplicira bolešću u obitelji. Eto, u dvije rečenice opisao sam vam o čemu govori prvi roman Lane Derkač, inače nadarene i višestruko nagrađivane pjesnikinje s već petnaestak objavljenih zbirki pjesama, kratkih priča i dramskih tekstova.

Naravno da bi za ozbiljnu interpretaciju ovog romana trebalo puno više prostora, jer tekst je jako gust, bremenit emocijama i značenjima, široko obuhvatnom društvenom kritikom te vrlo indirektnim prosvjednim i programatskim tonovima. Naime, dvije obitelji koje su u romanu u središtu pažnje; jedna iz glavnog tijeka radnje i druga iz drame koju piše glavna junakinja, sudbinski su slične, iako su u detaljima učinjene malko različitim, no više su slične nego što su različite, tako da ima osnove za zaključivanje da nam autorica neke stvari zapravo poručuje - dvaput.

A dvaput je dvaput, kaže onaj poznati vic. Dvaput ponovljeno je isto što i naglašeno, podvučeno, izvučeno kao zakonitost zbivanja u vremenu i prostoru. A ta zakonitost glasi: pogoršanja koja se događaju usporedno neminovno utječu jedno na drugo. Jedna vrsta pogoršanja koju pratimo u obje obiteljske priče je bolest kod starijih članova obitelji. Nije riječ o nečem ekscesnom, već o pukim biološkim datostima koje nekoga zadese ranije, nekoga kasnije, ali uvijek, dokle god obitelj čine članovi različitih generacija, bolest donosi promjenu, poremećaj dotadašnjeg načina života.

Te promjene zadese sve članove obitelji, ne samo one bolesne. Jer, događa se niz egzistencijalnih i socijalnih situacija koje sad naprasno treba riješiti uz ionako kompliciranu situaciju s poslom i održavanjem egzistencije. Srednja generacija obitelji, koja se zapravo još nije ni uspjela potpuno emancipirati, sada, kako predmnijeva društvena norma, mora neupitno biti na raspolaganju. Dolazi do novih situacija, od potrebe da se fizički pomaže onom tko je nemoćan sam se fizički brinuti o sebi, preko silom prilika ponovnog zajedničkog života, do sve manjih mogućnosti ostvarivanja emocionalne interakcije između roditelja i djece čemu je također uzrok bolest koja kroz razne svoje manifestacije onemogućuje sporazumijevanje, razmjenu misli i osjećaja, čak i svakodnevnu funkcionalnu komunikaciju.

Međutim, istovremeno s psihofizičkim propadanjem jednog člana obitelji, mnogo drugih stvari propada "tamo vani". Eskalira nasilje, žrtve su djeca i starci, kriminal je u porastu, legalizirani negativizam očituje se čak i u uzurpaciji prava na nesavjesno obavljanje posla. U takav tijek misli i događaja zgodno je iz stvarnog života uklopljen slučaj urušavanja dijela Kupske ulice u Zagrebu, kada su stanari krivnjom građevinskih poduzetnika ne samo ostali bez ičega, nego su izgubili i svako pravo da im se gubitak ikako nadoknadi. Akteri za te loše vijesti iz bliskog okruženja saznaju uglavnom iz medija, nisu im neposredne žrtve (osim što je jedan lik upravo stanar urušene i evakuirane Kupske ulice), zato takve vijesti i mogu slobodnije komentirati, pa i primati ih više k srcu, pa i više patiti jer se bliska i daleka nesreća poklapaju.

Iako se na prvi pogled čini vrlo neobičnim način koji je autorica odabrala da prikaže međuutjecaj društvene i intimne degradacije, stvar je zapravo logična, pa i zabilježena je u stvarnom životu: bolesno društvo ne doprinosi osobnom zdravlju. U bolesnom društvu, u društvu kojeg nešto boli, pojedinca će njegova osobna i od društva neovisna, ali s njime paralelna bol - boljeti još više.

(Objavljeno u Glasu Istre, 03. ožujka 2013.)


Post je objavljen 25.08.2013. u 19:21 sati.