Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/knjigazaplazu

Marketing

Još jedna Reklamokracija



Josip Mlakić: "Planet Friedman", roman, Fraktura, Zagreb, 2012.

Nekolicini se domaćih mainstream pisaca u posljednje vrijeme prohtjelo napisati distopijski roman, što je inače već više od stoljeća legitimni podžanr znanstvene fantastike. Pokušaji, uključujući i ovaj Mlakićev, nažalost nisu baš uspješni.

Sveto trojstvo distopijskog podžanra u znanstvenofantastičnoj književnosti su romani Mi Jevgenija Zamjatina (objavljen 1924.); Vrli novi svijet Aldousa Huxleya (1932.) i 1984. Georgea Orwella (1949.).

Sva ta tri "oca" distopije bila su prvenstveno mainstream književnici, nisu pripadali tada već razvijenoj SF supkulturi, ali SF kritika i publika prihvatili su ta tri naslova kao svojevrsnu bibliju novonastalog podžanra (iako je zapravo distopijska književnost postojala i prije, čak i kod Julesa Vernea). Od tada, književne distopije (ili antiutopije, kako se također često nazivaju) bujale su najviše unutar SF scene, izlazile kod specijaliziranih žanrovskih nakladnika, pisali su ih pisci specijalizirani za SF.

Zato se ovaj podžanr i razvio do neslućenih tematskih i motivskih širina, zato je s vremenom unutar njega i postalo jako teško smisliti nešto doista novo, i zato je s vremenom distopija prestala biti podžanr već je postala okvir, scenografija, za druge novonastale podžanrove, primjerice cyberpunk. Sve to znaju pisci i čitatelji sa SF scene. Oni izvan, koji nisu pratili razvoj književne distopije, i za koje su Zamjatin, Huxley i Orwell do danas ostali jedini poznati uzori za takvu literaturu, pisali su romane koji su, poput Planeta Friedman, tek blijede kopije naslova iz "svetog trojstva", što znači da su u startu na gubitku jer se doimaju itekako zastarjelo.

Ako zanemarimo taj književnopovijesni aspekt, i ako također zanemarimo da su autori s hrvatske SF scene objavili nekoliko puno jačih distopijskih romana, Planet Friedman je jako dobar roman za čitatelje koji se tek periferno zanimaju za fantastiku, a više ih zanima distopija kao, recimo, politička alegorija, ili s aspekta futurističkog interesa za moguće pravce razvoja ljudskih prava.

Mlakić je svoj roman radnjom postavio u daleku budućnost, kada se iza još jednog svjetskog rata čovječanstvo napokon "opametilo", ali ne milom nego silom: ekonomske korporacije dokinule su bilo kakav značaj država, nacija ili religija, te uspostavile korporacijski totalitarizam. Razvoj tehnologije napreduje u svrhu usavršavanja mehanizama za održavanje potrošačko-podložničkog društva, mjerilo ljudske vrijednosti i položaja je osobna solventnost, odgojem i farmaceutskim pomagalima potiskuju se emocije, a djeca se odvajaju od obitelji u najranijoj dobi.

Usprkos očitom institucionaliziranom ugnjetavanju, život je bezbrižan i siguran, ali samo za privilegirane koji žive u zaštićenim zonama; drugdje širom planeta prostiru se manje vrijedne zone s manje vrijednim ljudima. U takvom ustrojstvu društva prilično je očito da će se dogoditi pobuna, kao i to da su snage koje pokreću revoluciju također sklone totalitarizmu. Imajući na izbor nekoliko kategorija humanih vrijednosti koje je totalitarna vlast na planetu Friedman (koji je zapravo Zemlja, ali joj je vlast promijenila ime) kroz nekoliko generacija ukinula, Mlakić je odabrao religiju kao onu koja će biti pokretač promjena, ali religiju kako ju shvaćaju militantni ekstremisti.

Nasuprot tome, ono što izaziva preokret kod dvoje glavnih junaka, otpadnika od prvog sustava i nepoklonika drugog, rušiteljskog, su emocije ljubavi i obiteljske odanosti. Taj kontrapunkt zapravo spašava likove da ne postanu negativci, i da u posljednjem dijelu romana postanu nepristrani svjedoci cikličkih promjena u sudbini čovječanstva koje totalitarizmi mogu na neko vrijeme odgoditi, ali nikako ne i spriječiti.

(Objavljeno u Glasu Istre, 23. veljače 2013.)


Post je objavljen 25.08.2013. u 19:14 sati.