Uvijek sam nekako vjerovala u revolucije.
One koje mijenjaju svijet. Pa svijet postaje neko bolje , ljepše i pravednije mjesto. Ali revolucije su često završavale i kobno, s brojnim krvavim posljedicama, mnogo boli i tuge.
No, zauzeti se za istinu, pravednost, ljudskost i čovjeka, bilo je nešto što me uvijek vuklo. Tražla sam dugo način da tu svoju potrebu izrazim u obliku u kojem ću to najbolje moći.
Ali revolucije se ne događaju preko noći. Doživjela sam zadnjih godina mnoge promjene. Većina njih je bila obojana sivilom, tugom i mnogim mračnim tunelima u kojima sam se dugo tražila. I prolazeći svima njima, shvatih da je samo jedno važno. Najveća revolucija je ona koja se događa u nama. To je ona dosta tiha revolucija koja se dešava u mnogim mračnim noćima. Pa one polako postaju sve blještavije, sve više u bojama..Jer ih bojamo sobom...
I tako zavoljeh sebe.
Dugo mi je trebalo da tako zavedena sobom, nakon mnogih bitki kroz koje sam se metamorfozirala i znam da još budem, nađem svoju materiju. Esenciju..bit..
I kroz stotine tisuća riječi pokušavala sam doći do nje. Pa onda shvatih da je ona tu. Riječ. I da je moja esencija, bila dugo pored mene, u meni..dok sam je ja poput vještog i upornog tragača tražila.
I tako zauvijek zavoljeh riječi.
Pa sam i dalje tražila kamo je usmjeriti. I mnogo, zaista mnogo sam poetizirala kroz priče, pjesme, crtice iz života...
Znam da sam uvijek bila ja..I znam da ste to uvijek osjetili...Jer ja sam nježna duša uvijek gladna žudnje, dok je ona uvijek gladna mene
I gladna života samog. I opijena mirisom zvijezda i uvijek tražeći mjesečevu haljinu.
Stalno u vječnoj potrazi za onom tankom linijom koja spaja Mjesec i Sunce.
I uvijek vičem "još", nezasitna poput malog djeteta koje guta bombone.
I tako zauvijek zavoljeh nemir...
Onda sam, unatoč svojoj vječnoj mekoći, s kojom sam provela mnoge noći u borbi da ju otjeram i razuvjerim da joj je kod mene još uvijek mjesto stanovanja, postala dosta oštar kritičar. Kolumnista.
Pa sam se tražila, jer ja moram kritizirati nepravdu, neljudskost, ravnodušnost, laž i licemjerje. I stala sam na stranu obespravljenih i očajnih. Onih heroja tužnih lica koji jedva preživljavaju. A bore se..iz dana u dan
I uzela sam bez puno razmišljanja sve njihove tuge i boli na svoja leđa i bez imalo straha borila se u njihovo ime.
Jer imam čast, slobodu i moć govoriti javno.
A oni nemaju.
Pa sam poput albatrosa poletjela velikim krilima i povukla i taj brod. Jer mu je pomoć trebala
I tako nađoh svoj oblik i teksturu. Nježnu ali oštru. Suosjećajnu ali hrabru.
Bez straha. Bez riječi koje ostaju skrivene.
Revolucije se događaju rijetko. Ali i kada se dogode, treba ih prepoznati. I zgrabiti širom otvorenih ruku.
I širom otvorenog srca i uma.
Ja sam svoju dugo tražila. A onda sam pokušavajući naći neku sasvim drugu revoluciju, doživjela samo svoju...predivnu i fascinatnu.
I tako zavoljeh svoj glas, svaku svoju riječ...
I one njihove, iz srca i pune zahvalnosti
Pa sam danima bila na rubu suza. Ali od ganuća, od ushita životom i ljudima koji ipak...imaju dušu..
Revolucije se događaju rijetko. Ali najljepše su one u nama.
Najljepša je ona u mom srcu..
P.S.
Od srca hvala svima koji me već dugo čitaju ovdje i onima koji me čitaju na portalu
Grlim vas sve..
Post je objavljen 24.08.2013. u 20:43 sati.