Hrvatska, ljubavi moja i križu moj,
radosti i žalosti moja, ufanje i razočaranje moje.
Tebi sam zanosno mladost darivao,
zbog tebe sam se opasnostima izlagao.
Progonstvo sam zbog tebe trpio,
tebe sam u tuđini godinama sanjao.
Tebe sam i čast tvoju pred protivnikom branio,
tebe sam ponekad i redu i Crkvi pred-postavljao.
U teškim danima tvojim besane noći sam sprovodio,
zbog tebe sam suze lio i čemer samoće podnosio.
Zbog tebe sam na državnim granicama
od komunističkih carinika poniženja doživljavao.
Zbog tebe sam emigrantsku štampu švercao,
za tebe sam prosio, mito davao, dušu griješio.
Za tebe sam Boga molio, Mise mu prikazivao,
pomoć Gospe i svetaca za tebe zazivao.
Život sam zbog tebe izlagao,
najbliže sam zapostavljao da bih tebi pomagao.
Zbog tebe i sudbine tvoje u beznađa sam upadao,
i opet, zbog tebe, na novu ljubav uskrišavao.
U tebe sam se stoput razočaravao, odreći se tebe kanio,
napustit te zauvijek ponekad namjeravao.
Nikad te nisam želio samo za sebe,
već za nas, svu djecu tvoju, za sreću njihovu.
A danas, u starijim godinama mojim,
čini mi se ponekad kao da je sve to uzalud bilo.
Kao da nezaustavljivo i u propast srljaš,
kao da su ti "puni egipatski lonci"
iz kojih želiš jesti i piti, žderati i opijati se.
Kao da ti je "zlatno tele" oko kojega se želiš zabavljati,
važnije od tvoga dostojanstva
i od svih ideala za koje su se tvoji najbolji sinovi
borili i život žrtvovali!?
Kao da trčeš za "Baalima", za bogovima tuđim?
Kao da sudbinom tvojom upravljaju
oni koji se za te nisu borili.
Baštinu tvoju rasiplju oni
koji te nikada nisu ni željeli?
Hrvatska ljubljena, a nevjerna moja,
probudi se, budi svoja!
Fra Žarko Maretić: "Visovačke i druge priče", Biakova, 2012.
Post je objavljen 22.08.2013. u 11:05 sati.