Marketing
ZANIJEMJELI Lk 11, 14-23 (Palma, 7.3.2002.)
A za naše 'Jutarnje razmatranje uz mob', evo ovo od tamo:
Nijemost je nemoć izreći što u sebi nosimo; asimilirati događaje života, i shvatiti ono u što smo uronjeni. Ne znati zašto se zbiva ono što nam se zbiva, a ne zbiva što svim srcem očekujemo da nam se dogodi. Neizrecive slutnje čine nas nijema. Nijemi smo pod nebom, kad ono zanijemi. Pred patnjom smo bez riječi. A i pred strahom čovjek zanijemi. Straši nas ono što znamo, a još više ono što ne znamo. Više od svjesnog, opterećuje nas nesvjesno. Nositi grudu u grlu, i kamen na srcu, znači biti nijem.
Progovoriti znači ovladati nutarnjim pritiscima, rasteretiti se. Govoriti, znači biti slobodan; znači navijestiti tajnu. Zato istinski govor zadivljuje. On je uprisutnjenje Kraljevstva Božjeg. Govor je istrument Duha. Ako to nije, on je blebetanje, trepet zraka, uznemiravanje tišine. Govor je govor ako izlazi iz punine srca, ispunjenog Bogom. U protivnom, bolje ne govoriti – čega je i psalmist svjestan pišući: "Neka mi jezik umukne ako se tebe Gospodine ja ne spomenem." Upravo zato i svećenik prije nego će progovoriti o riječi Božjoj, moli: "Očisti mi Gospodine srce i usne da dostojno mogu navijestiti tvoju riječ."
Sveti Jakov kaže: "Ako tko u govoru ne griješi, savršen je čovjek, vrstan zauzdati i cijelo tijelo". Što je već i Sokrat uočio, preporučivši nam da prije nego progovorimo, svoju riječ prosijemo kroz tri sita: istinitosti, dobrote, potrebitosti.
U svojim molitvama nijemi stojimo pred Isusom, jer on je jači, svladava, otima, istjeruje. On dodiruje naše usne da možemo njegovim riječima progovoriti.
Post je objavljen 17.08.2013. u 08:05 sati.