Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/tesari

Marketing

Opet drinim krive prave





Od predugog stajanja "zaspu" mi prsti. Utrne glas. Kad se zaboravim u nekom tekstu - patim. Prije ili kasnije morat cu se izbaviti, znam to - ne volim nigdje ostaviti neki nevazeci dio sebe, pa ni u prici koja je zanijemila. Ali za svaku pricu, postoji samo jedan ispravan glas, sve drugo je samo buka i kloparanje, a od svih koji se meni nude, a nju svojataju... ja moram zajahati bas njega, tog jednog... poput vala, da bih dosla do sebe. Ili to ili - pisati kuci propalo. Dugih nacina nemam; ja jos uvijek ne znam da imitiram sebe, a i strah me toga jako, uvijek postoji realna opasnost da cu ustvrditi da ipak imam srece, jer se cak i tako ne razumijem.
Moj je posljednji glas dugo bio eho tisine. Pustila sam ga u jednom trenu zaigrana zivotom i ne brinuci previse, bas kao sto smo, djeca, ljeti pustali nasu papigu da leti. Dozvana nasim sitnim glasovima koji su cijepali sumrak, vracala bi se s iskustvom jos vece slobode u uvijek otvoren kavez koji bismo pruzali nebu. Godinama. Osim jednom. Eto, tako je bilo. Dvaput. Lakomisleno sam pustila citav jedan glas, jer sam, mozda, u zagrade utjerivala tek jos jedan san. Ili tako nesto. A onda sam dugo stajala praznih ruku. Tog ljeta osamdesete i ovog dvijeitrinaeste, u cijem medjuvremenu sam zivjela neke zlatne kaveze i cesto pisala o pticama. Ono jednom, nisam uspjela dozvati svoju tigricu. U kolovozu dvijeitrinaeste pokusala sam jos jednom. Izvukla sam snop ispisanih papira, savila ih u trubu i dozivala se bezglasno, cijepajuci zvukove morskog sumraka svojom tisinom.
Jucer, otvorila sam si vrata jedne price koja je zanijemila i drzala je u ispruzenoj ruci. Njen glas... Vratio mi se nocas s iskustvom jos vece slobode. Glas prvog reda. I bacio me u moje neuredne redove. Jutro me naslo na terasi, kako jasem na krijesti tog samo mog vala. Opet drinim krive prave. I znam kako dalje.

tessa k




Post je objavljen 13.08.2013. u 09:10 sati.