Nisam čitala puno djela s povijesno-orijentalnom tematikom, moram priznati, pa mi je ta kultura gotovo posve strana, tek mi je palo na pamet da sam čitala od iste autorice roman „Crvena Azaleja“, koji mi se prilično svidio, ali to djelo potječe iz jednog sasvim drugačijeg društvenog i kulturnog okruženja, nakon što društveno uređenje u Kini postane komunizam, stoga možda i nije sasvim mjerodavan za ocjenu romana „Posljednja carica“.
Roman „Posljednja carica“ pak govori o kontroverznoj kineskoj carici udovici, majci dvojice od posljednjih kineskih careva, carici Tzu-Hsi, drugoj supruzi kineskog cara Hsien Fenga (o tome kako je došla do svog položaja, iako je bila tek sporedna konkubina mladog cara, govori raniji roman iste autorice, pod naslovom „Carica Orhideja“, ali možete si zamisliti da ja niti jednu knjigu ne mogu početi čitati po redu i kronološki, pa tako ni ovu).
Radnja je smještena u prijestolnicu Peking, odnosno u Zabranjeni grad u razdoblju nakon 1868. godine, pa sve do 1908. godine, za vrijeme dok je Yehonala, odnosno Orhideja, uz svoje sinove vladala kao regentica nad carskom Kinom. U to vrijeme, carski su dvor nastanjivali oportunisti koji su se nadmetali za vlast i moć, carevi su bili dječaci – jedan, Orhidejin vlastiti sin, bio je neobuzdan i stradao je zbog vlastite obijesti, dok je drugi, imenovan nakon njega, nastradao zbog vlastite slabosti i želje da udovolji. U političkom smislu, Kina je predstavljala novo i poželjno tržište za sve europske kolonijaliste, koji su svojevoljno uzimali sve veće komade njezina teritorija, čemu se njezina vojska nije mogla oduprijeti, a politička se situacija pogoršala kad se u igru diplomacije i ratovanja upleo i Japan na prijelazu u 20. stoljeće.
Autorica piše u Orhidejino ime, u ich-formi, pri čemu nalazimo da je mjesto na prijestolju usamljeno, da je Orhideja kao žena morala biti istovremeno i beskrupuloznija i taktičnija od svojih muških takmaca, ali i da se radilo o ženi koja se nevoljko, iz pukog domoljublja i ljubavi prema svojoj djeci prihvaćala vladanja, kako bi zaštitila ili svoju domovinu, ili svoje sinove. Takva se slika carice udovice suprotstavlja, i relativno popravlja povijesni dojam o Orhideji, koji govori da se radi o krvožednoj manipulatorici, željnoj da se dočepa prijestolja pod svaku cijenu.
Ovaj mi se roman prilično svidio, ne samo zbog svoje izuzetne pitkosti i čitljivosti, već i zbog sposobnosti da uvjerljivo evocira osjećaje jedne usamljene žene koja je svoj život posvetila carskom dvoru i svojoj djeci koju je žrtvovala prijestolju, posve zanemarujući vlastite želje i porive. Preporučujem – u prvom redu ženama, zatim proučavateljima povijesti, a konačno i svim ostalim ljubiteljima dobrog povijesnog romana.
Post je objavljen 12.08.2013. u 16:58 sati.