Marketing
Još malo djetinjstva
Desetak godina odlazim ljeti par dana u goste kod prijateljičinih roditelja. Sama, i još kažem svojima: "Ne zovite, ako baš nije jako hitno."
Već u autobusu, kojim putujem da ništa ne mislim, započinje transformacija u sporost, inerciju, na kraju i tupost, onu slatku, sve je dobro i sve je kako treba biti.
Domaćini, umirovljenici malog mjesta srednjeg Jadrana, u kojem se strani turisti broje na prste ruke, ("A, ne, ne bi naši ljudi prodali zemlju bilo kojem stranom, a ne, nikako!") ujutro su stavili svježu lavandu u moju sobu, tik do uzglavlja.
Izašavši iz autobusa na raskršću, stojim pored kofera i dišem. Čekam prijateljicu kojoj sam poslala poruku: pokupi me kad god, svejedno je kad dođeš, slušat ću cvrčke. Dok se polako vozimo uzavrelim krajolikom, slušam izvještaj o novostima protekle godine obožavanog mjestašca. Vrlo je kratak: Sve je isto. Crkva, dućan, kafić, dvije plaže, nudizma nema.
Svi me u mjestu, naravno već poznaju: "A neka Vas, neka, jeste stigli" - pozdravljaju me, a navečer dok hodamo prema kafiću, uzvraćam im dok sjede na klupama: "Dobra večer, dobra večer." - govorim glasno kao da sam dijete jer tako se i osjećam. Pojest ćemo sladoled i gledati starosjedioce na balotama, poslije spavati bezbrižno jer moji domaćini imaju samo jednu namjeru, ugodit svojoj kćeri i meni što je više moguće.
Ritam mjesta, preuslužni gostoprimci, beskrajni dani bez ikakvih briga, makar na kratko, čine me djetetom, onim za koje se treba brinuti, a pogotovo nahraniti.
Iako je kuća prostrana, oni hodaju na prstima, dok ne ustanemo. Servira se bogata marenda, kuha svježa kava, svakoj drugačija jer jedna pije s ovakvim šećerom, druga s onim mlijekom, uglavnom trista čuda cijeli Božji dan, domaćin smatra da smo mršave i premalo jedemo, domaćica ne dozvoljava niti čašu u sudoper staviti, kamo li ikakav drugi napor učiniti.
Izuzetno poštuju moj imperativ domaće prehrane, i zapravo su sretni koliko uživam u njihovom vrtu, prepunom svega, a sve vrhunsko, domaće, sočno, mirisno. Jedem smokve netom ubrane, pome upravo dozrele, a peršin, samo pružim ruku, uberem, properem na špini i u tanjur. Za mene su to privilegije, tako željene, a nedostupne. Razlika domaćeg vrta i polica sa voćem i povrćem u supermarketu, razlika je sukusa života.
I dok lijeno premišljam, hoću li čitati ili spavat na plaži dok čekam da stara gospođa dođe po nas i objavi da je ručak gotov, pitam se da li ćemo i ove godine započinjati diskusiju bez rezultata o našem jedinom neslaganju.
Godinama što smijehom, što predbacujući molim ribu za objed. Željna sam je, nigdje drugdje ne mogu jesti ribu upravo ulovljenu i pripremljenu. Ali ne, uvaženi gost, časti se mesom. Ne uspijevam objasnit, dokazat, nije mi do mesa, briga me za roštilj, karmenadle i janjetinu, tog imam u izobilju, ribu ne jedem uopće, moje radno vrijeme često je dugo u noć, ako bih i organizirala odlazak na tržnicu prije posla utorkom ili petkom, kad stiže friška riba, ali friška dan, dva, pa sad tko jede svoju ulovljenu, zna razliku, to bi izgledalo ovako: kupovina obavljena prijepodne, večera se priprema iza 23h kad stižem kući i još ako je riba iz uzgajališta, tu noć nema sna, prekasno sam jela i to loše.
Govorim im kako, na žalost, rijetko jedem dobru ribu, koliko plaćam riblje večere u zagrebačkim restoranima, da zavidim njihovoj mački na srdelama i konačno na pitanje hoću li onda ustati u 04.30 i ići sa starim domaćinom izvući mreže, ozareno potvrđujem.
Sutradan ustajem uobičajeno oko 10, otvaram frižider, baš bih malo sladoleda uz kavu i ugledam srebrne salpe uredno poslagane na ogromnoj plati.
- E, kad baš toliko inzistirate, nek' Vam bude - prijekorno se smiješi, a ja ludujem po kuhinji, poljubim ga u sijedu glavu, tog starog kavalira, idem u vrt po blitvu, ali domaćica protestira, prvo pršut i panceta za marendu, a onda mogu ribu jesti, ako želim i svaki dan.
Post je objavljen 05.08.2013. u 11:49 sati.